SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Može li srbijanski Frankenstein obuzdati svoja derišta?

09.11.2013 u 13:46

Bionic
Reading

Neke stvari, čak i najneugodnije, čak i u Srbiji, dođu konačno na dnevni red (BHS: agendu). U petak se u Beogradu, nakon zloslutnih najava i neuvijenih prijetnji, sastao čuveni Biro za koordinaciju službi sigurnosti, izvršna ruka Aleksandra Vučića. Raspravljao je o tri teme: incidentima na kosovskim lokalnim izborima, navijačkom nasilju i – od svih stvari – korištenju plavih i crvenih svjetala i sirena u javnom prometu

Ostavimo li po strani ovo posljednje kao tipičnu demagogiju, što i jeste, ostaje pitanje imaju li neke veze ti kosovski izborni incidenti s navijačkim nasiljem. Naravno da imaju – i to izravne veze. U oba slučaja riječ je o uveliko zakašnjelom pokušaju uljuđivanja monstruma kojega su, poput zlosretnog doktora Frankensteina, stvorili upravo ti ljudi što se sada sastaju u brizi i zdvajaju nad 'ugroženim vrijednostima' poput javnoga reda i mira i demokratskih procesa na sjeveru Kosova.


Biblijsko zlosilje

Neće to biti lagan posao, građani - oni maskirani hahari koji lupaju glasačke kutije po Kosovskoj Mitrovici i ovi koji pale logorske vatre na nogometnim stadionima (usput se ubijajući i paleći auta jedni drugima) isti su vražji nakot koji je ova vlast začela još davno. Biblijski rečeno: Slobo stvori Arkana; Arkan stvori Delije i 'Čuvare mostova' u Kosovskoj Mitrovici, od manje-više istoga materijala s ceste i iz robijašnica, uz bratsku pomoć i sasluživanje te iste Udbe koja je stvorila Arkana. Nogometni navijači su unovačeni u Arkanovu Srpsku dobrovoljačku gardu kad je došao trenutak (nisu jedini u regiji...); nakon poraza iz 1999. dio tih elemenata detaširan je u Kosovsku Mitrovicu i ojačan suradničkim vezama Službe s terena. Njihov je posao, do prije par mjeseci, bio izazivanje incidenata, pritisak na umjerene srpske elemente na Kosovu, nasilje (Tuđman bi lijepo rekao 'zlosilje') u slučaju otpora. Nagrada im je bila sloboda krijumčarenja narkotika i akciznih roba; na sjeveru Kosova ne plaća se srbijanski PDV, ali ni kosovski, tako da preko propusnih i korumpiranih kontrolnih točaka na granici sa Srbijom teče unosan promet svime i svačime.

S druge strane, od navijačkih plemena u Beogradu sustavno je stvarana ulična pričuvna armija građanskog rata. Nogomet, sam po sebi industrija kriminalna i korumpirana, zagađen je političkim i financijskim kriminalnim utjecajima; u takvoj situaciji dobro je imati priglupu i snažnu vojsku uz sebe. Puki tijek vremena, međutim, donosi sa sobom postupne promjene koje se dadu predvidjeti – ako netko o tome na vrijeme misli, to jest. Ovi u Srbiji, očito, nisu o tome mislili, pa su sada iznenađeni eksponencijalnim porastom nasilja i zlosilja. Ovoga trenutka u Beogradu (ali i širom zemlje) djeluje najmanje dvadeset navijačkih plemena, zavađenih na krv i nož (doslovce!) što jedni s drugima, što unutar sebe. Ta plemena strukturirana su, imaju zapovjedne linije subordinacije, imaju svoje politike i svoje interese, financijske i druge. To je sve ojačalo toliko da na ravnoj nozi pregovara s političarima, državom, sportskim funkcionarima i medijima. Klubovi im se ulaguju, plaćaju ih (navijač je, ako niste znali, u Beogradu zanimanje), besplatno ih vode na gostovanja i toleriraju im sve, čak i napade na igrače i trenere, incidente na skupštinama klubova, razbijanje automobila nogometaša itd. Lideri navijačkih plemena osigurani su: stotine kaznenih prijava protiv njih, većinom za ozbiljne zločine, leži po ladicama državnih odvjetništava; tako se osigurava vjernost. Vjernost za što? Za uličnu potporu ekstremno desnim nacionalističkim snagama, naravno. Je li itko ikada čuo za nogometnog navijača lijevo-liberalnih shvaćanja? Nije; ali zato su šovinizam, rasizam i neonacizam tipični za ove skupine o kojima je riječ. Pritom je među tim navijačkim plemenima polako došlo do smjene generacija: policija kaže da su se pojavili novi, ambiciozni i beskrupulozni klinci koji ranije nagodbe i hijerarhije više ne priznaju.

To se – očito – toleriralo; svakome se sviđa utješna pomisao da ima uličnu pretorijansku gardu u slučaju potrebe, je li. Problem s pretorijancima poznat je svakome tko je nešto iz povijesti ikada pročitao; srbijanskim političarima to štivo čak i ne treba: imali su vlastito uvjerljivo iskustvo s Crvenim beretkama koliko nedavno... Sada je – kako izgleda – stvar dozrela do granice podnošljivosti, što zbog tog nesretnog Kosova, što zbog eskalacije nasilja u Beogradu koja se, ne bez uzajamne veze, poklopila s Mitrovicom. Problem je u tome što je autoritet Aleksandra Vučića očito javno i drsko izazvan. Je li im lijepo rekao da izađu na kosovske lokalne izbore i izglasaju njegovu listu u Mitrovici, jer to od njih traži država Srbija? Jest. I što su učinili, kukala im majka? Ne samo apstinirali, nego i izazvali čudo i pokoru tamo. Tko je stajao pred biračkim mjestima i prijetio ljudima koji su krenuli glasati, nazivajući ih izdajnicima i još gore? Vučić i njegovi – s dobrim razlogom – optužuju Koštuničine talibane i revnitelje za to; ovi uzvraćaju kriveći Žandarmeriju MUP-a Srbije, s klimavim argumentima. Da je, navodno, na licu mjesta bio viđen Braca Dikić, bivši komandant Žandarmerije, sada savjetnik premijera i ministra unutarnjih poslova Dačića. Sve i da je taj Braco tamo i bio, sva je prilika da mu je zadaća bila da smiri strasti; njega tamo cijene zbog njegovi poznatih šovinističkih stavova, pak je Dačić mislio da je bolje poslati njega.


Treće poluvrijeme

Aca Vučić, sa svojim preciznim osjećajem za ugroženost, nije odolio šešeljevsko-radikalskom porivu: teatralno je izjavio da bi on 'za 45 minuta' sredio tu stvar u Mitrovici – samo da su ga pustili da sa srbijanskom policijom tamo ureduje. Odmah su ga upitali zašto za '45 minuta' nije sredio stvar na Zvezdinom stadionu, kad je tako energičan. Dobro: dade se zamisliti da bi učinkovito upotrebljenih 45 minuta smirilo stvar na sjeveru Kosova; ali, tih tri frtalja sata trebalo je iskoristiti znatno ranije i na način diskretno uvjerljiv; sada je prekasno. Jedan ozbiljan i od javnosti skriven obavijesni razgovor s nekoliko lokalnih aktera, uz prateće uvjerljive prijetnje, završio bi posao možda i za kraće vrijeme. Nije se ni premijer Dačić proslavio u ovoj krizi: bubnuo je najstrašniju prijetnju javno – ako ne izađu na lokalne izbore, Srbi iz Kosovske Mitrovice dobit će Albanca za gradonačelnika, 'pa neka im je sa srećom'.

Sada je, kao vidimo, prekasno za sve to. S tog epohalnoga sastanka Biroa za Vučićeva posla stiglo je uopćeno-ritualno priopćenje o 'borbi protiv kriminala', dakako 'beskompromisnoj' kao i do sada itd. Ne zna se što su odlučili o rotacijskim svjetlima i sirenama. Ali, ne trebamo se uspavati ritualnošću tog priopćenja: Vučićev autoritet ugrožen je izravnim izazovima s Kosova i s nogometnih stadiona. To – znajući Vučića – neće ostati nekažnjeno.