Dr. sc. Ivana Radačić iz Instituta Ivo Pilar rekla je da u Hrvatskoj, u kojoj prema nekim stručnim procjenama ima oko 6.000 prostitutki, nema ni temeljitih javnih rasprava ni istraživanja o problematici seksualnog rada.

'U tome čak jako zaostajemo za susjednim zemljama kao što su Slovenija i Srbija. Nemamo ni programa za potporu seksualnim radnicama ni udruga seksualnih radnica, kakvih ima primjerice u Srbiji', rekla je Radačić.

Hrvatski zakoni su dvostruki moral

Podsjetila je da se u Hrvatskoj seksualni rad regulira pomoću dva zakona. Jedan od njih je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, a on kriminalizira osobe angažirane u seksualnom radu.

Budući da termin angažiranja nije jasno definiran, rekla je, policija na temelju ovog zakona nerijetko uhićuje seksualne radnice, koje već dobro poznaje, čim ih vidi na ulici, čak i ako idu samo na kavu. To je problematično u kontekstu ljudskih prava. Osim toga, presude su često donesene i prije nego što slučaj dođe na sud.

S druge strane klijenti po tom zakonu nisu kriminalizirani, što je očito dvostruki moralni standard koji problematizira i moralno osuđuje ponašanje žena dok se smatra prihvatljivim to da muškarac ima potrebu za seksom s više partnerica.

Novi Kazneni zakon koji je stupio na snagu početkom 2013. po prvi put je u ograničenoj mjeri kriminalizirao i klijente koji koriste usluge maloljetnih prostitutki ili žena koje su prisiljene na prostituciju. Novi prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji nije još na snazi, obuhvaća i kriminalizaciju klijenata u svim slučajevima, kao prekršaj.

'Prema izjavama čelnih ljudi u Ministarstvu unutarnjih poslova, Hrvatska bi njime usvojila tzv. švedski model. No to očigledno nije točno jer se u Švedskoj kažnjavaju samo klijenti, a ne seksualne radnice koje se doživljavaju kao žrtve', rekla je Radačić.

U svojem uvodu naša je znanstvenica objasnila da ne postoji jedinstvena definicija prostitucije. Većina ljudi definira je kao prodaju seksa za novac ili druge ekonomske koristi.

No definicija je povezana s ideološkim, političkim i zakonskim rješenjima koja pak utječu na položaj osoba uključenih u prostituciju i političke pristupe fenomenu. Na viđenje prostitucije utječu brojni različiti socijalni, zakonski i politički konteksti te brojni čimbenici kao što su primjerice pitanja rada, seksualnosti, spolne jednakosti, imigracijske politike i sl.

Također treba imati na umu da su tržišta prostitucije različita te da seksualne radnice i radnici dolaze s vrlo različitih društvenih položaja i statusa. Osim toga, iako su osobe koje se bave prostitucijom većinom žene, u nju su također uključeni muškarci i transrodne osobe, što komplicira sliku o tome koliko je ona određena spolom.

Ni sve feministice se ne slažu

U feminizmu su se, ističe Radačić, razvila dva dominantna stajališta prema pitanju prostitucije. Prema prvom, radikalnom feminističkom pristupu, prostitucija je uvijek nasilje nad ženama i ona je primjer patrijarhalne podređenosti žena u seksualnosti.

S druge strane, prema liberalnijem feminizmu, prostitucija je nešto što ne bi trebalo zabranjivati, već regulirati i urediti kao legalan posao.

Postoje i tzv. seksualno pozitivne feministkinje koje smatraju da prostitucija ne samo da je legitiman oblik posla, već ona također može osporiti dominantne normativne patrijarhalne obrasce seksualnosti i odnosa među spolovima.

U polemikama o rješavanju statusa seksualnog rada u nekim zemljama, primjerice u Novom Zelandu, sudjeluju i seksualne radnice i radnici. No u većini zemalja političari više vode računa o moralnim stavovima javnosti, nego o empirijskim podacima ili o pravima i zaštiti seksualnih radnica.

U svojem uvodu Radačić je citirala dvoje znanstvenika, H. Wagenaar i S. Altink, koji su u jednom članku iz 2012. upozorili na to da se rasprave o dekriminalizaciji prostitucije uglavnom vode u užarenim politiziranim i ideologiziranim debatama.

Rješavanje ovog pitanja tako je zapravo politika morala vođena eksplicitnom ideologijom, gotovo isključivo u službi raspoloženja opće javnosti, neosjetljiva za činjenice; o njoj se diskutira emocionalno nabijenim jezikom, a sudionike više zanima simbolizam herojskih mjera nego detalji njene primjene.

Od kriminalizacije do potpune legalizacije

U Europi i svijetu, podsjeća Radačić, postoje brojni različiti modeli zakonskog reguliranja seksualnog rada. Jedan je primjerice prohibicionistički, prema kojem je prostitucija moralno neprihvatljiva pa se kažnjavaju i prodavači i kupci seksa. Drugi je regulacijski, a on prostituciju vidi kao nužno zlo pa je nastoji nadzirati i kontrolirati, prije svega radi javnog zdravlja. Abolicionistički pak prostituciju doživljava kao kršenje prava prodavačica seksa pa njih ne kažnjava, ali kažnjava kupce, makroe i druge koji žive od prostitucije. Uz ove modele, postoje i neke novije varijacije istih ili sličnih.

Budući da prohibicionizam jača stigmatizaciju seksualnih radnica, potiskuje ih na margine društva, vodi kršenju njihovih ljudskih prava i nasilju nad njima, a time i slabijoj zdravstvenoj zaštiti seksualnih radnica, čime se ugrožava i zdravlje šire javnosti, većina razvijenih zemalja danas nastoji dekriminalizirati prostituciju, barem u nekoj mjeri.

U Europi se u tom kontekstu uglavnom vodi rasprava o dva ključna modela – o legalizaciji i kriminalizaciji klijenata.

Glavni zagovornici kriminalizacije klijenata, kaže Radačić, radikalne su feministice koje prostituciju doživljavaju isključivo kao nasilje nad ženama. No sve glasnije se čuju i glasovi seksualnih radnica i nekih feministica koje smatraju da prostituciju treba prepoznati kao seksualni rad, izjednačiti s drugim oblicima rada i potpuno dekriminalizirati.

Prvi model obično se naziva švedskim, a drugi novozelandskim.

Švedski model

Švedski model, uveden 1999, temelji se na ideji da su seksualne radnice žrtve patrijarhalnog svjetonazora i muškog nasilja čak i kada same tvrde da su svojom voljom odabrale profesiju - podrazumijeva se da su to učinile zbog siromaštva, zato što su bile zlostavljane u djetinjstvu, zato što su ovisnice i sl. U tom kontekstu muškarci koji kupuju seks uvijek su nasilnici, a seksualne radnice žrtve pa logika nalaže da se kažnjavaju samo kupci.

Ovaj model, koji je na okruglom stolu predstavila Đurđica Kolarec iz Centra za žene žrtve rata, posljednjih godina širi se svijetom jer ima snažnu podršku političkih struktura s obje strane spektra – konzervativaca jer predstavlja moralnu osudu samog čina trgovine seksom te radikalnih feministkinja i lijevih zato što je u skladu s idejom o socijalnoj i spolnoj nejednakosti kao ključnim uzrocima postojanja prostitucije.

Kolarec je istaknula da je glavna ideja ovog modela to da nasilje nad ženama neće prestati sve dok se trgovina njihovim tijelima doživljava kao nešto prihvatljivo.

Prema Kolarec, broj seksualnih radnica u zemljama koje su prihvatile švedski model, poput Norveške i Danske, značajno se smanjio.

Novozelandski model

Seksualni rad je legaliziran u brojnim državama svijeta. No obično se kao vrlo uspješan model ističe Novi Zeland, država koja ga je dekriminalizirala 2003.

Seksualni rad je u toj otočnoj zemlji svrstan u kategoriju uslužnih djelatnosti i time izjednačen sa svim drugim profesijama, što je seksualnim radnicama omogućilo određenu destigmatizaciju i ostvarivanje istih prava koja imaju zaposlenici svi ostalih profesija. Procjenjuje se da na Novom Zelandu, koji ima oko četiri milijuna stanovnika, slično kao Hrvatska, radi upola manje seksualnih radnica - oko 3.000. Prostitutke koje rade na ulici uglavnom su nižeg obrazovanja, no one koje rade u bordelima ili privatnim prostorima nerijetko imaju srednje, pa i visoko obrazovanje. Iako neke žele prestati s prostitucijom, recidivizam nije rijetkost jer se prostitucijom mnogo bolje zarađuje za kraće vrijeme nego poslovima koji su im dostupni.

Dekriminalizacijom iz 2003. uklonjena je i spolna nejednakost pred istim zakonom. Više od 90 posto seksualnih radnica na Novom Zelandu svjesno je svojih prava, a većina smatra da im je dekriminalizacija povećala kvalitetu uvjeta rada i života. Ni nakon nedavne analize zakon nije doživio značajniju reviziju.

Seksualni rad nakon 2003. postao je sigurniji, a ljudska prava seksualnih radnica u svim segmentima su se poboljšala. Dobile su bolju zaštitu te policiju, socijalne radnike, medicinske djelatnike i udruge za podršku doživljavaju kao zaštitnike, a ne kao opasnost za svoj posao. Brojni primjeri pokazuju da su svoja prava uspjele ostvariti i u pravosudnom sustavu, u procesima protiv klijenata i vlasnika bordela na sudovima, čime je ostvaren velik pomak u odnosima moći. Među ostalim, one lakše mogu birati klijente te upravljati svojim radom, radnim vremenom, izborom usluga itd. Budući da policija ne ugrožava ni njih ni njihove klijente, one imaju značajno veću mogućnost kontrole nad svojim radom, imaju pravo odbiti klijente, provjeriti njihove podatke i registarske tablice, prekinuti rad kad god to žele i sl. Regulacijom i podrškom također je značajno poboljšana medicinska zaštita radnica te smanjena razina njihova pobola i depresije.

Na okruglom stolu ovaj je model predstavila dr. sc. Carol Harrington sa Sveučilišta Victoria u Wellingtonu.

Istaknula je da je vrlo liberalni zakon, koji je u njihovom parlamentu prošao s jednim glasom više 'za', u posljednjih desetak godina dao vrlo dobre rezultate. Ispitivanja su pokazala da bi danas za njega glasali i brojni zastupnici koji to 2003. nisu učinili.

Mnogi su strahovali da će s njime doći do prave eksplozije u broju seksualnih radnica, rekla je Harrington, no empirijski podaci pokazuju da se to nije dogodilo.

U razgovoru za tportal Harrington je rekla da je dobra strana potpune dekriminalizacije, među ostalim, to što se policija može fokusirati na prave probleme, primjerice na korištenje maloljetnica u prostituciji ili na slučajeve kada članovi obitelji prisiljavaju žene na prostituciju.

'Žene na seks ne prisiljavaju nužno samo neke bande i makroi, već nerijetko i supruzi i partneri, a češće ih siluju i napadaju prolaznici na ulici nego klijenti. Čak ima primjera da su ih klijenti zaštitili od nasilnika', rekla je.

Švedski model je licemjeran i opasan

Harrington smatra da ideja kriminalizacije klijenata, a dekriminalizacije seksualnih radnica nije dobro rješenje jer seksualne radnice svejedno stavlja u kriminalnu zonu.

'Ako one žele raditi u tom poslu, kriminalizacija klijenata čini njihovu situaciju znatno opasnijom jer ih stavlja poziciju da moraju ovisiti o makroima koji će im pronalaziti i dovoditi klijente. To nije politika koja stavlja seksualne radnice u središte. Politika u Novom Zelandu krenula je od pitanja ljudskih prava seksualnih radnica. Također smo konzultirali seksualne radnice, tretirali ih kao odrasle osobe i omogućili im da sudjeluju u formiranju zakonskih rješenja. Ideja koja ne kreće od ljudskih prava seksualnih radnica, već od seksualne jednakosti i shvaćanja da je prostitucija loša za jednakost spolova ne pokazuje dovoljnu zainteresiranost za potrebe seksualnih radnica. Vjerujem u jednakost spolova, ali ne mislim da feministice imaju pravo patronizirati seksualne radnice uz ideju da one najbolje znaju što je dobro za njih.

Nejednakost spolova može se naći u brojnim drugim odnosima i institucijama, primjerice u braku. No to ne znači da ćemo biti protiv braka. Neke feministice možda i hoće, ali neće mnoge. Nasilje nad ženama također je najčešće u braku. Znači li to da ćemo ukinuti brak kako bismo spriječili nasilje nad ženama? Mislim da su takva rješenja vrlo apstraktna i da omogućuju političarima da si umišljaju kako rade nešto po pitanju jednakosti', pojasnila je Harrington.

Neke feministice infantiliziraju seksualne radnice

U Novom Zelandu, ističe, u rješavanje pitanja seksualnog rada bile su uključene udruge seksualnih radnica, ali i brojni znanstvenici koji su proveli razna istraživanja u suradnji s njima.

'Mi imamo dosta feministica koje su sklone slušati seksualne radnice kad govore o svojim potrebama. Postoji i druga vrsta feminizma koji teži da odlučuje o tome što je dobro za sve žene, a ako se one ne slažu, smatra se da imaju neke psihološke probleme. To je jako infantilizirajuće.

U Švedskoj se prostitutke, mada se ne smatraju kriminalkama, doživljavaju kao žene koje trebaju pomoć socijalnih radnica, rehabilitaciju, pošteno obrazovanje i sl. To nije nužno slučaj. To je ponovno stigmatizacija. Znam za jedan slučaj u kojem su u Švedskoj seksualnoj radnici oduzeta djeca samo zbog profesije. Iako se ne tretiraju kao kriminalke, one se ipak ne doživljavaju kao građanke prvog reda. Stoga nije iskreno reći da je problem riješen time što je njihov rad dekriminaliziran. Mislim da je to vrlo opasan zakon', rekla je novozelandska profesorica.

Harrington kaže da brojni pravni slučajevi pokazuju da su seksualne radnice profitirale od tako liberalnog zakona.

'Seksualne radnice su u više navrata ostvarile svoja prava na sudovima na kojima su tužile klijente koji nisu htjeli koristiti kondome, kao i menadžere bordela koji su kršili njihova prava. Posebno je dobro to što se seksualne radnice ne moraju registrirati. Menadžeri moraju, ali seksualne radnice ne tako da im povijest bavljenja prostitucijom nije zapisana u CV-u ili u radnoj knjižici; u svakom trenutku mogu otvoriti novu stranicu. Sljedeći korak trebao bi biti destigmatizacija prostitucije. No to je dugotrajan kulturni proces', zaključila je naša sugovornica.