Bilo je tu zapravo zloglasno Ministarstvo državne sigurnosti (skraćeno na njemačkom: Stasi), represivni aparat istočnonjemačkog komunističkog režima koji je od 1957. do urušavanja DDR-a vodio ministar Erich Mielke, strah i trepet svakog disidenta i borca za ljudska prava. Na vrhuncu svoje moći centrala Stasija zapošljavala je čak sedam tisuća ljudi, dok je diljem DDR-a bilo čak 209 lokalnih ureda Stasija. Svi su oni vrijedno radili na špijuniranju i kontroli vlastitih građana, o čemu najjasnije svjedoče dosjei koji se čuvaju u današnjem Arhivu Stasija, smještenom u nekadašnjoj zgradi zloglasnog Ministarstva državne sigurnosti.

Naime, centrala Stasija jednim je dijelom pretvorena u Arhiv i Stasijev muzej za suočavanje s ovom mračnom epizodom njemačke povijesti, a kompleks zgrada u Lichtenbergu sada je baš suprotno od onoga što je nekad bio – mjesto za javnost, a ne tajne, mjesto u kojem su smještene i brojne klinike, u odnosu na mjestu na kojem su mnogi opravdano umirali od straha.

Sa skupinom američkih studenata iz San Diega posjetio sam Stasijev Arhiv ovih dana, uz kompetentno vodstvo glasnogovornice Dagmar Hövestadt, koja je napomenula da danas u toj instituciji radi 1.100 ljudi čiji je zadatak brinuti se o ogromnoj količini nekad tajnih dosjea Stasija koji otkrivaju ne samo tko je bio na meti vlasti DDR-a, nego i tko je bio njihov vjerni doušnik.

Kada bi se svi sačuvani dosjei Stasija posložili jedan na drugi, dobio bi se stup visok 111 kilometara, istaknula je Hövestadt i podsjetila da su zaposlenici Stasija 1990. godine pokušali uništiti sve te dokumente, ali su ih u tome, u seriji prosvjeda, spriječili građani Berlina koji su čak u jednom trenutku upali u zgrade, zauzeli ih i danima čuvali dosjee kako ne bi mogli biti sklonjeni ili spaljeni. Ipak, nije uspjelo biti sačuvano sve pa su prosvjednici po upadu u zgrade Stasija našli čak 16 tisuća vreća s poderanim i isječenim dokumentima koji se sada kompliciranim digitalnim procesom pokušavaju rekonstruirati. Ubrzo je osnovan i Stasijev arhiv koji je krenuo s tek 50 zaposlenika te ustanovljena funkcija Saveznog povjerenika za dokumente Stasija, a prva osoba na čelu te institucija bio je Joachim Gauck, danas predsjednik Njemačke. Sada je na toj funkciji Roland Jahn, bivši aktivist za ljudska prava u DDR-u, s kojim smo nedavno objavili intervju. 

'Ugovor o ujedinjenju Zapadne i Istočne Njemačke eksplicitno je navodio kako će građani imati pristup dokumentima Stasija, no to se onda moralo regulirati posebnim zakonom. Taj cijeli proces nije išao lagano, jer se isprva nitko nije htio time ozbiljno baviti, no nakon velikih prosvjeda građana počelo se na tome ozbiljno raditi', kaže Dagmar Hövestadt koja dodaje da se po važećim pravilima mogu saznati imena agenata Stasija i njihovih doušnika, dok imena žrtava ostaju tajna zbog njihova prava na privatnost. 'Važno je informacije objaviti kako bi o svemu mogla raspravljati javnost. U nekim drugim državama komunističkog bloka, poput Poljske i Češke, prva je reakcija bila da se sve zaboravi i ignorira, no nekih deset godina nakon pada Berlinskog zida i oni su počeli otvarati svoje arhive', napominje Hövestadt.

Stasijevi dokumenti u arhivu se čuvaju u deset velikih prostorija s posebnom regulacijom temperature i vlažnosti zraka zbog očuvanja papira, a njima se može pristupiti jedino uz prisustvo čuvara pa je tako našu turu po Stasijevom arhivu pratio jedan smrknuti gospodin u uniformi, pazeći da nitko ne dira ono što se ne smije dirati. U tim se prostorijama osjeti miris starog papira, nešto poput zadaha leša totalitarizma DDR-a, pa tura po Stasijevom arhivu podsjeća na obilazak mrtvačnice jedne propale ideologije.

No, riječ je zapravo o iznimno živahnoj instituciji koja je na raspolaganju ne samo građanima, nego i povjesničarima, a svaki mjesec oko pet tisuća ljudi zatraži uvid u Stasijeve dosjee. U Stasijevom arhivu snimane su i scene Oscarom nagrađenog filma 'Život drugih' (Das Leben der Anderen) režisera Floriana von Henckela Donnersmarcka koji se potresno bavio aktivnostima Stasija protiv umjetnika u DDR-u. Do 2014. godine sveukupno je 1,9 milijuna građana zatražilo pogledati Stasijeve dokumente, dok je od različitih institucija došlo čak 3,8 milijuna zahtjeva. Istočnonjemački Stasi imao je detaljno razvijenu birokraciju doušništva i terora nad svojim građanima, sve je bilo zapisano i zabilježeno te pažljivo arhivirano pa nije ni čudo što je u jednom trenutku bilo potrebno sedam tisuća ljudi da centrala Stasija funkcionira, kao što je sada potrebno više od tisuću ljudi da Arhiv obavlja svoju funkciju suočavanja s prošlošću.

'Raspon doušništva bio je ogroman, regrutirani su ljudi iz svih dijelova društva, od odvjetnika koji su dostavljali informacije o svojim klijentima do susjeda koji su pričali što se događa u kvartu. Neki su to radili dobrovoljno, a neki su bili ucijenjeni. Baš zato što je tema i danas tako osjetljiva, potrebno je svemu tome pristupiti s jasnim pravilima i s osjećajem za mjeru', istaknula je Hövestadt.

Vrijedi reći kako je ovakav transparentan pristup značio i izostanak osvete, iako su neki bili frustrirani time što skoro nitko iz vodećih struktura DDR-a nije osuđen za svoje djelovanje. Tu je naročito indikativan slučaj već spomenutog Ericha Mielkea (rođen 1907.), koji je početkom devedesetih osuđen samo za ubojstvo policajca u Berlinu 1931. koje je počinio kao mladi vatreni komunist, ali ne i za bilo što iz ere DDR-a jer je sve što je Stasi radio – bilo po tada važećim zakonima! Mielke nije odslužio svoju kaznu jer je sud zaključio kako je previše star i nemoćan za to te je umro kao slobodan građanin ujedinjene i demokratske Savezne Republike Njemačke 2000. godine.

Jedina, ali možda i najveća kazna za čovjeka koji je bio strah i trepet milijunima istočnih Nijemaca i koji je bio na čelu tajne policije koja je uništila stotine tisuća života bila je to što je umro posve prezren, osramoćen i – nemoćan. A njegovo čedo, to strašno Ministarstvo državne sigurnosti, mjesto svih tajni i centar svih progona, postalo je mjesto koje štiti privatnost žrtava DDR-ova režima, dok im je nekoć svaku mogućnost privatnosti oduzimalo.

Način na koji se ujedinjena Njemačka, uza sve muke i povremene pogrešne procjene tog procesa, odlučila suočiti s naslijeđem komunističke diktature DDR-a zapravo je najbolja kazna za djelovanje Stasija i svega što je takva politika državnog terora nad vlastitim građanima predstavljala. Umjesto tajni i manipulacija, danas u kompleksu zgrada u Lichtenbergu vladaju transparentnost i istina.