Eduard Maržić je 56-godišnji temperamentni Pažanin, bez dlake na jeziku. Čitav život se bavi ugostiteljstvom i turizmom, vlasnik je tvrtke Hoteli Pag i kampa Šimuni, i užasno ga nervira činjenica što je Hrvatska, gledano po prihodima, još daleko od Španjolske ili Italije, pa čak i Slovenije.

Slaba konkurentnost domaćeg turizma

Tvrdnje naše turističke vrhuške da je Hrvatska imala uspješnu prošlogodišnju sezonu za njega su prazne priče. U njegovu korist govore i podaci Hrvatske narodne banke prema kojima je Hrvatska od turizma lani zaradila 6,24 milijarde eura, što je za 140 milijuna eura manje nego 2009. ili čak 1,2 milijarde manje od rekordne 2008. godine.

Opravdanja da je recesija i da zbog nje gosti manje troše, Maržića samo djelomično zadovoljavaju jer je to po njemu još samo jedan dokaz slabe konkurentnosti domaćeg turizma i naše nikakve ponude.

'Mi imamo toliko neiskorištenih kapaciteta. Trebamo pogledati samo što sve za turizam radi naša konkurencija. Uzmimo za primjer Austrijance. Njima su najvažnija skijališta i svaki grad obavezno kontrolira koliko ljudi čekaju na vučnicu. Čim je to iznad pola sata, odmah se za iduću zimu gradi nova. Tako se i mi moramo ponašati', kaže Maržić.

Naš 'forte' je ljetni morski kupališni turizam, a upravo tu padamo na prvom koraku. Najlošiji segment naše turističke ponude, smatra on, su plaže.

Hrvatska nije zemlja masovnog turizma

Zbog plaža koje su uglavnom, čast izuzecima, ako ne stjenovite, a onda betonske, u najboljem slučaju nasute 'tucanikom', ističe Maržić, stvara se kriva slika da smo mi zemlja masovnog i jeftinog turizma

'Mi možda jesmo jeftini, ali smo daleko od masovnosti. Hrvatsku godišnje posjeti deset milijuna gostiju, a jezero Balaton u Mađarskoj 20 milijuna turista. Krivi dojam proizlazi prije svega zbog naših skučenih plaža. Pa to je prevara što mi radimo! Dovedemo u jedan grad pet do deset tisuća gostiju, a kapacitet lokalnih plaža je tisuću do dvije. Što se onda događa? Turisti dođu i odu i više se nikad ne vrate jer se nemaju gdje kupati', žustro tumači Maržić.

Upravo zbog toga, Hrvatska udruga kampova (HUK), čiji je on predsjednik, pokrenula je kampanju da Hrvatska napravi ono što je već odavno uradila naša konkurencija - da se krene, na pogodnim mjestima, u izgradnju umjetnih pješčanih plaža. Tako su Francuzi dobili Azurnu obalu, a Talijani više od 15 kilometara dugačku plažu u Lido di Jesolu pored Venecije.

'Na tih 15 kilometara, gdje je svakom turistu zagarantirano njegovih deset kvadrata, Talijani godišnje uprihode više od pet milijardi eura. Ne kažem da mi moramo imati isto to, naša strana Jadrana mnogo je ljepša i razvedenija. Naša prednost je to što smo raznoliki. Ali tamo gdje je ružni beton ili oštro stijenje tu bi mogli nasipati pijesak', smatra Maržić.

'Talijani i Španjolci samo mole Boga da ostanemo kakvi jesmo'

Prema istraživanju koje u svojoj kampanji koristi HUK na gotovo šest tisuća kilometara obale Hrvatska ima svega 30-ak kilometara pješčanih i sitno šljunčanih plaža. S druge strane, imamo oko 200-250 kilometara obale pogodne za izgradnju umjetnih pješčanih plaža.

Pijeska se može nasipati samo na obali s plitkim morem ispred, a takvih lokacija je najviše u Zadarskoj županiji, Šibensko–kninskoj i Istarskoj. Štoviše, u velikom broju slučajeva, na istim tim mjestima, pijesak već pokriva plićak i potrebno ga je samo izvući van.

Međutim, zar se tu ne radi o devastiranju obale i narušavanju njezina prirodnog izgleda, što je zabranjeno zakonom?

'To su bedastoće! Zakone treba mijenjati! Ili ćemo se baviti turizmom ili možemo proglasiti nacionalni park! Ne tražimo da se čitava obala zaspe pijeskom već samo tamo gdje je to moguće. Pričamo o Havajima, Bahamima i Dubaiju, sve sam to obišao i vidio. Ljudi moji! Mi imamo najljepše more na svijetu, samo ga trebamo iskoristiti. Španjolci i Francuzi se nas boje i samo mole Boga da ostanemo ovakvi kakvi jesmo, s betonom i stijenama. Kad bismo mi napravili ono što ja tražim, pa oni više ne bi imali što tražiti u turizmu!' gotovo ljutito odgovara paški poduzetnik.

Čitavu operaciju vodila bi država

Gledano financijski, cijela ta priča i nije toliko skupa. Prema HUK-ovim računicama da bi se izgradila pješčana plaža, 500 metara dugačka i 30 metara široka, potrebno je maksimalno dva milijuna kuna. Kad bismo se odlučili pijeskom nasuti svih pogodnih 200 kilometara obale, trebalo bi nam od 80 do 100 milijuna eura

Čitavu operaciju izgradnje vodila bi država na isti način kao što je izgrađena autocesta Zagreb – Split. Obala je i onako, ističe HUK, pomorsko dobro u vlasništvu države kao i pijesak na morskome dnu.

'Na plažama naš turizam pada ili prolazi'

'To bi to platio? Naša ideja je da svaki čovjek koji ima apartman, restoran, hotel ili kamp svake godine odvoji jedan euro po kvadratnom metru. Taj bi novac išli u poseban fond za uređenje plaža i za dvije godine imat ćemo kilometre i kilometre najljepših pješčanih plaža na svijetu', uvjeren je Maržić.

Ipak, zasad njegova ideja nije naišla na razumijevanje kod ljudi koji vode hrvatski turizam. Prošle godine imao je prezentaciju na Zagrebačkom velesajmu, bio je prisutan i ministar Damir Bajs, ali bez većeg efekta. Ove godine nije ni htio ići u Zagreb da ne gubi vrijeme, kaže.

'Vidim da to ljudi ne shvaćaju. A to je osnovna stvar na kojoj naš turizam pada ili prolazi. Imam podršku svojih kolega, turističkih djelatnika, ali svi su oni u metežu i bore se kako bi preživjeli. Cijeli naš turistički sektor je u velikom bankrotu! Mi ćemo ove godine potrošiti 20-30 milijuna eura za propagandu, a za iste novce bismo mogli napraviti kilometre i kilometre pješčanih plaža. Kad bismo to napravili, garantiram za pet godina prihodi bi nam narasli na 20 milijardi eura!' ističe Maržić dodajući kako nikad neće odustati od svoje borbe.