Ta osječka investicija propala je u startu, iako je priča trajala nekoliko godina, a pančevačka epizoda sada se pretvorila u krimić uz tužbu Litvanaca protiv srbijanske vlade na poslovnom sudu u Washingtonu.

Od devetero osumnjičenih policija je zadnjeg obradila Sašu Dragina, bivšeg ministra poljoprivrede, Zvonimira Nikezića, bivšeg savjetnika Azotare i Radoslava Vujačića, bivšeg predsjednika uprave Azotare.

Srbijanski premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić tamošnjim medijima izjavio je da policija osumnjičene ispituje u vezi sa štetama koje je tvrtka pretrpjela u prodaji regresiranog umjetnog gnojiva te da nakon policijske obrade slijedi rad drugih državnih organa.

Pančevačku Azotaru Srbija je 2006. prodala konzorciju dviju litvanskih tvrtki, Arvi i Saniteks, te beogradskom Univerzal holdingu za 13 milijuna eura uz uvjet da novi vlasnici unaprijede proizvodnju investicijama vrijednim 11,5 milijuna eura.

NAKON PRIVATIZACIJE ZAMRAČILI MODERNI POGON

Međutim, radnici su već 2007. godine spoznali da se nešto čudno događa. Kao što sada znamo, ubrzo nakon privatizacije razmontiran je najvredniji dio tvornice pogon Karbamid 2 i transportiran u nepoznatom pravcu u inozemstvo, preko ciparskog Heimdal Enterprisesa, litvanskom Arviju u Kučinskasovom vlasništvu.

Domišljati ulagači prethodno su namjerno vrijednost Karbamida 2 smanjili s 10,88 posto na 3,75 posto vrijednosti tvrtke da bi izbjegli traženje suglasnosti Agencije za privatizaciju, državnog tijela s kojim su sklopili ugovor o kupoprodaji.

Na toj su prodaji dobili 32,5 milijuna eura, gotovo tri puta više nego što su platili za kompletan tvornički kompleks i tvrtku s tradicijom od punih 50 godina.

Ali to je tek početak strmoglavljivanja u dugove, jer su se, prema sumnjama istražitelja, biznismeni umrežili s politikom uspjevši izmijeniti vladinu uredbu o povlaštenoj otkupnoj cijeni umjetnog gnojiva. Do 2008. godine na nižu cijenu imale su pravo samo poljoprivredne zadruge i obiteljska gospodarstva, da bi tadašnji ministar poljoprivrede Saša Dragin uredbu promijenio davši ovo pravo i poljoprivrednim tvrtkama.

PRODAJA GNOJIVA PO POVLAŠTENOJ CIJENI

U četiri javna poziva od 2008. do 2010. godine raspisana je prodaja preko 600 tisuća tona gnojiva po povlaštenoj cijeni, na čemu je Azotara navodno izgubila 48 milijuna eura

Slučajem se pozabavio vladin Savjet za borbu protiv korupcije i u izvještaju u ljeto 2011. godine vladi predložio temeljitu istragu o poslovanju Azotare.

Savjet je saznao da se Azotara zadužuje po nepovoljnim uvjetima, posudbama pšenice. Od privatne tvrtke Viktorija logistik kupili su pšenicu po cijeni od 12 dinara po kilogramu, a za dvadesetak dana kasnije prodali poduzeću Ju point po devet dinara za kilogram.

'Savjet tvrdi i da postoji još jedan štetan ugovor po kojem je Azotara posudila 50 tisuća tona pšenice po cijeni od 12,15 dinara po kilogramu, od Direkcije za robne rezerve, 24. veljače 2010. godine. Pšenicu posuđenu pod ovakvim uvjetima, dvadesetak dana kasnije Azotara je prodala poduzeću Invej, Predraga Rankovića Peconija, po cijeni nižoj od nabavne, 11 dinara po kilogramu, i to s odloženim rokom plaćanja', piše u izvještaju Savjeta za borbu protiv korupcije srbijanskoj vladi.

PROPALA ARVIJEVA INVESTICIJA U OSIJEKU

Imućni Kučinskas nezadovoljan je raspletom svog posla u Pančevu, jer je vlada poništila privatizaciju i Azotaru dala na upravljanje državnom Srbijagasu. Tužbom na Međunarodnom centru za arbitražu u poslovnim sporovima traži odštetu od 50 milijuna eura, jer smatra da je vlasništvo nezakonito oduzeto. Obje države, Srbija i Litva, članice su ovog tijela osnovanog pri sjedištu Svjetske banke u Washingtonu.

Zajedno s dramatičnim pančevskim događajima u Osijeku je također propala Arvijeva investicija. Nekoliko mjeseci nakon kupnje Azotare Kučinskas je ovdje namjeravao u osječkoj Slobodnoj zoni graditi mješaonicu umjetnog gnojiva i najavljivao investiciju od 100 milijuna kuna.

Arvi je osnovao istoimenu lokalnu tvrtku, početkom 2006. ugovorio izradu dokumentacije, a na građevinsku i lokacijsku dozvolu računao već krajem te godine. Bazična proizvodnja odvijala bi se drugdje, dok bi u Osijeku samo miješali i pakirali u pogonu s kapacitetom 120 do 130 tisuća tona godišnje.

Osječki pogon bio bi svojevrsni proizvodno-distributivni centar za Hrvatsku i cijelu jugoistočnu Europu, u čemu je već viđena velika prednost Osijeka kao središta multimodalnog transporta, s riječnom lukom i željeznicom. Kučinskas je o tome otvoreno govorio nakon sastanka s tadašnjim političkim vodstvom Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije.

Tadašnji predsjednik osječkog Gradskog vijeća Branimir Glavaš poduzetniku je obećao svu moguću potporu riječima da 'neće nailaziti ni na kakve birokratske prepreke'.

Premda je izgradnja trebala završiti do 2008. godine, sve do 2009. godine posao je bio u neizvjesnosti. I kada je konačno Slobodna zona raspisala natječaj za prodaju zemljišta od dva hektara za osam milijuna kuna, Arvi se više nije javljao s ponudom. Početna cijena navodno je bila previsoka.

Da Kučinskasa ovi neuspjesi nisu pokolebali, svjedoče najave Arvijeva ulaganja u Moldaviju. Početkom ove godine susreo se s moldavskim premijerom Vladom Filatom i iznio namjeru gradnje dvaju postrojenja, za preradu purećeg mesa i pogona za procesuiranje životinjskog otpada. Vrijednost prvog pogona procjenjuje se na 20 milijuna eura, a otvorio bi 350 radnih mjesta.

Kompanije u okviru Arvija bave se raznim djelatnostima, od proizvodnje umjetnog gnojiva i peradarstva do šećera i transporta.