Sindikalni tribun ljudi zaposlenih u javnoj službi – učitelja, policajaca, liječnika, medicinskih sestara – u jednosatnom razgovoru prezentirao nam je svoju viziju Hrvatske. Kritički je progovorio i o vlasti i o oporbi te nam je otkrio svih 10 zapovijedi s kojima će sindikati uskoro izaći pred Vladu.

Riječ je o svojevrsnom gospodarskom programu koji bi, nadaju se sindikalisti, promijenio pogrešne društvene i ekonomske trendove te izvukao zemlju iz krize. Vladi daju rok do 22. prosinca da prihvati zapovijedi ili slijedi val štrajkova i prosvjeda.

Ljudi ne shvaćaju da nije bitno kakva je Kosor, već kakav je HDZ. Prema njoj imam poštovanje jer pokušava nešto promijeniti. Otvorila je vrata borbi protiv korupcije, a to sigurno ne bi napravila da je u tome sudjelovala na bilo koji način. Zbog toga će je možda u političkom smislu progutati mrak.

Mislim da je poštena i dobronamjerna, ali nedostaje joj ekonomskog obrazovanja, no nisu ga imali ni Račan ni Sanader, i vizije koja ne proizlazi iz osobe, već iz struktura.

Ona nema okruženje i strukturu, kompetentne ljude koji će je nositi. Mi ne znamo što HDZ želi, koji je njihov prioritet, kako vide Hrvatsku u društvenom i gospodarskom smislu. Sve što HDZ nudi je motivirano nezamjeranjem političkim partnerima, braniteljima, seljacima, regijama s brodogradilištima itd.

U kakvim ste odnosima s ministrom Šukerom? Priča se da je zbog vas izgubio živce na pregovorima?

Šuker je zaslužan za cijeli lanac ovih događaja! Zbog njega smo došli gotovo do prijevremenih izbora. On je od jedne male grude snijega izazvao ogromnu lavinu.

Sve je počelo od toga da se oduzmu božićnice javnim poduzećima i službama. Mi smo na to bili spremni, što se nedavno i potvrdilo, ali onda se on posvađao oko nečeg trećeg. Zbog toga je na silu htio mijenjati Zakon o radu, i to odredbe koje se tiču i gospodarskih sindikata, pa su se svi sindikati ujedinili, što je dovelo do referenduma. Od referenduma umalo do generalnog štrajka.

On je jednostavno čovjek koji ne zna komunicirati i, umjesto da okuplja ljude, on ih rastjeruje. Ne radi transparentno, neiskren je i ne izvršava obećanja. To je cijeli niz velikih gafova za čovjeka koji je na tako visokoj poziciji. On, naravno, ima i vrlina koje valja primijetiti.

Inače, politiku ove vlade odlikuje nedosljednost. Gdje se to vidi? Upravo u tome kako Šuker dopušta nekim tvrtkama da ne plaćaju porez i doprinose državi. Kad smo ga pitali zašto je to tako i zašto se ne poštuje zakon, od njega smo dobili otprilike ovakav odgovor - ne možeš se držati zakona kao pijan plota, kao važnija su radna mjesta!

Oni ne shvaćaju da država nema luksuz ponašati se milosrdno, već mora biti principijelna. Porezi i doprinosi su svetinja. Ona firma koja ih ne može platiti mora se zatvoriti.

Prva od 10 zapovijedi Vladi je da potiče razvoj inovativne i izvozne proizvodnje. I ostale zapovijedi su u sličnom stilu. Na prvi pogled to se čini kao skup već izlizanih fraza.

Da, to na prvi pogled može izgledati kao fraza. Pozornijim razmišljanjem uočit ćete koliko toga ta fraza povlači za sobom. Prva zapovijed, naprimjer, najsadržajnija je i najvažnija stvar za Hrvatsku. Da bi se ta zapovijed realizirala, potrebno je provesti tri velike reforme: reformu državne uprave, reformu znanstvenih institucija te reformu sustava subvencija.

Država sada nije organizirana i nije u stanju prepoznati ljude koji imaju ideju, da im pomogne i da im da vjetar u leđa. Godišnje bacamo 6,3 milijarde kuna na željeznicu, brodogradnju i poljoprivredu. Radi se o najvećim subvencijama u Europi. Svega 300 milijuna kuna odlazi na pomoć pravom gospodarstvu. Novac koji trošimo na dokazano neuspjele industrije moramo usmjeriti na inovativnu proizvodnju.

Bolje da riskirate s tim novcem ulažući u nove ideje nego da nastavite s istom politikom. Od 100 takvih ideja 85 će uspjeti i imat ćete 85 novih proizvoda na svjetskom tržištu.

Mi nikad nećemo moći cijenom rada konkurirati azijskim zemljama. Naša jedina šansa da preživimo su novi proizvodi i inovacije

Sve ovo što sad pričam bit će razrađeno, u narednih sedam – osam dana, u materijalima koje ćemo predati Vladi. Kod svake mjere stavit ćemo striktne rokove.

Ima li Hrvatska vremena za takve višegodišnje reforme? Nedavno je veliku pozornost među ekonomistima i u javnosti dobila teza Ive Bićanića, profesora sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, da Hrvatskoj treba brza šok terapija?

I među našim mjerama su kratkoročni ciljevi, kao što je rješavanje nelikvidnosti. Bićanić je bio najzanimljiviji i najduhovitiji govornik na skupu gdje je prezentirao svoje ideje, ali ja se ne slažem s njima. Preko noći se može nešto napraviti, ali ni približno dovoljno. Možete odmah srezati subvencije pa će vam seljaci doći pod prozor. Za to treba najmanje godinu dana da bi se ljudi prilagodili novim okolnostima.

Bićanić kaže da moramo povećati produktivnost. Ali za to morate imati razvijenu visokotehnološku proizvodnju i industriju, treba vam vremena da kupite nove strojeve, trebate investirati. Tko će vam dati kredite? Sve to traži poboljšanje sustava, i tu šok terapija ne prolazi.

Čini mi se da je stvarnost puno složenija od onoga što je šarmantni profesor zagovarao.

Vlada već sad ima svoj gospodarski program koji slabo provodi. Zašto bi se nešto promijenilo s vašim zahtjevima? Vi prijetite štrajkovima i prosvjedima, ali hoće li vas građani slijediti, kao što podržavaju sindikate u Grčkoj ili Francuskoj?

Do zastoja reformi došlo je zbog borbe za vlast. Radi se o rak-rani hrvatske politike. I tu nema razlike između HDZ-a i SDP-a. HDZ čuva vlast pod svaku cijenu, a SDP je se želi domoći pod svaku cijenu. Briga za opće dobro je sekundarna, a stranački interes primaran.

Ne trebaju nam biti uzor grčki sindikati. Iz iskustva znam da smo mi učinkovitiji i promišljeniji, barem kad je riječ o dijelu naših sindikata. U Grčkoj se prosvjeduje zbog prosvjeda, s puno političkih i ideoloških resantimana te s dubokim povijesnim naslagama u pozadini. Tako je djelomice i u Francuskoj. Kod nas je važan cilj, a štrajk i prosvjed tome samo služe.

Mi imamo sustav iza sebe. U tijelima svakog sindikata sjedi 20 kompetentnih ljudi koji razumiju sindikalna pitanja puno bolje od oporbe, komentatora i kvaziintelektualaca koji gostuju na televiziji. Kada oni kažu da je nešto dobro, onda je to sigurno dobro. Kada bi oni bili protiv, frcale bi ostavke. To članovi znaju. I vjeruju sindikatima. Vrijedi isto što i kod Kosor - tu nisu bitni čelnici, već strukture.

Ne može nas potkopati ni ova plitka propaganda koja se obrušila na nas zbog nedavno potpisanog sporazuma s Vladom. Iza toga stoje oni koji su željeli da odradimo posao za njih. Radi se o simbiozi onih koji su digli ruke od ove vlade. Riječ je o krupnom kapitalu (tu mislim na jedan krug interesa i ideja, a manje na organizirane pojedince), dijelu oporbe i medija koje vodi krupni kapital. Oni su se nadali da ćemo obaviti posao za njih i srušiti vlast. To nije naš posao. Naš je posao unaprijediti prava radnika i građana, a to smo ovim sporazumom napravili vrhunski.

Vaš dogovor s Vladom nije najbolje sjeo ni najjačoj oporbenoj stranci?

Dobro je rekao Stipe Mesić za Zorana Milanovića, da je stalno nabrijan. Pa ne može biti stalno nabrijan! Sad nam je zbog te nabrijanosti uvalio navodnu pohvalu zbog referenduma. Bolje da nas nije hvalio. Reče da je HDZ popustio sindikatima da bi referendumima rušio SDP kada dođe na vlast. Za ne povjerovati. HDZ nije imao drugog racionalnog izbora pred pritiskom sindikata. Tražili smo i dobili ono što je SDP javno tražio prije nekoliko mjeseci. Gdje je tu logika? Je li to državnička pozicija koja vodi brigu o interesima građana?

Ja bih volio da se SDP promijeni. Ali dok u SDP-u sjede radikalni neoliberali, poput Slavka Linića, ja u to ne mogu vjerovati. Ja u to ne mogu vjerovati dok su tamo likovi koji nose krumpire u Sabor. Pa se prepucavaju na krajnje plitkoj, infantilnoj razini, kao da su u osnovnoj školi, tko će kome nešto spustiti, tko je kada rekao dobro jutro, a kada laku noć. Ja to ne mogu gledati! Ja to ne želim gledati! I mnogi građani to ne gledaju, i primaju to s gađenjem! To nije ozbiljna politika!

Ne valja vam HDZ, ne valja vam SDP, pa tko će onda zemlju izvući iz krize?

Bojim se nitko, ako se na političkoj sceni ne pojavi treća opcija.

Jesu li to sindikati? Vi niste krili želju da upravo sindikalne središnjice, bilo da osnuju stranku, bilo na neki drugi način, izađu na političku scenu?

Nemam osobnih političkih ambicija. Baš nikakvih. Imam želju da se stanje u zemlji radikalno izmijeni, ali ne mogu to uraditi sam. Bez kvalitetne skupine ozbiljnih ljudi ne želim ulaziti u neuspješne projekte. Mislim da znam što treba napraviti, kao što sam znao 90-ih, kad sam bio pionir demokratskog sindikalizma u Hrvata. Ali tad su bila druga vremena i svi su trčali za novim idejama. Danas nitko ničemu ne pristupa entuzijastički. Svi su u apatiji.

Treća opcija ne mora biti vezana uz sindikalne ljude, ali treba biti vezana uz sindikalni duh. Za ideju socijalne pravde, jednakosti, za ideju liberalno ustrojenog društva u kojem svaki pojedinac ima jednaku šansu, za gospodarski rast i socijalnu koheziju istovremeno.

Da je to ostvarivo, pokazuju skandinavske zemlje. Ne treba puno toga izmišljati. Dovoljno je učiniti copy paste i preslikati sve ono što je moguće iz Skandinavije u ove naše Augijeve staje. To je naš ideal, a ne SAD, čijeg se društvenog uređenja grozimo. Na tom planu mogli bismo djelovati i stvarati gospodarske programe.