'Poboljšati život ljudi u siromašnijim zemljama‘ – s tim ciljem tvrtka-kći Svjetske banke odobrava kredite poduzećima kako bi investirala u zemlje u razvoju. Od toga je profitirao ni manje ni više nego njemački diskonterski div Lidl. Uz pomoć kredita Lidl se proširio u istočnoj Europi, što bi trebalo ići u korist i tamošnjim poljoprivrednicima i dobavljačima. Ali kako izgleda stvarnost? Otkrili su to reporteri njemačke TV postaje ARD
Njemački ARD na primjeru Rumunjske tvrdi da je riječ o skandalu te da Lidl uništava lokalne poljoprivrednike.
Novinari su posjetili jednu tržnicu u Bukureštu. Štandovi su prepuni svježeg voća i povrća, prvoklasna rajčica se prodaje za tek (preračunato) pet kuna za kilu, ali kupaca jedva da ima. Štoviše, mnogi štandovi su prazni jer su seljaci prestali dolaziti. Ne isplati se. Nedaleko je trgovački centar i tamo je još jeftinije. Nitko ne pita odakle je to voće i povrće i kakvog je okusa.
U Rumunjsku je stiglo čitavo mnoštvo diskontera, ali Lidl i Kaufland iz njemačkog koncerna Schwarz Dienstleistung KG uspjeli su osvojiti tu zemlju. Diljem Rumunjske je otvoreno 186 trgovina i, što je pravi skandal, upozoravaju njemački novinari, to je ostvareno uz kredit International Finance Corporation IFC-a, zapravo financijskog servisa Svjetske banke za pomoć u razvoju.
Sve u svemu, njemački trgovački koncern je dobio kredit od ukupno 393 milijuna dolara za proširenje svog poslovanja u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj, Bugarskoj i, naravno, Rumunjskoj. Samo za Rumunjsku je dobio 67 milijuna američkih dolara. Komercijalni uvjeti tog kredita nisu osobito povoljni, osobito ne u ovo doba izuzetno niskih kamata.
Ali je izuzetno važno nekoj tvrtki dobiti kredit IFC-a iz drugog razloga: to je jamstvo privatnim ulagačima da su taj projekt provjerili stručnjaci Svjetske banke i odobrili njegovo provođenje. A tko će od državnih službenika zemlje za koju je odobren taj kredit posumnjati u učinkovitost Svjetske banke i njene sestrinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda? Zato im je bolje izdati sve potrebne dozvole što prije i ne postavljati suvišna pitanja.
Po statutima IFC-a, izdavanje kredita je zato izrijekom povezano i s uvjetima koje takav projekt mora ispunjavati. On mora nuditi proizvod koji će moći kupovati i siromašno stanovništvo, on mora povećati broj lokalnih proizvođača i, kao treće, otvoriti nove putove distribucije za regionalne proizvođače hrane.
Jest jeftino, ali...
Kod prvog uvjeta, čini se da Lidl u Rumunjskoj doista nudi nešto i najsiromašnijima. Ali on to čini na način tipičan za koncern koji se u međuvremenu proširio po čitavoj Europi i postao jedan od najvećih diskontera na čitavom svijetu. Tako se i u rumunjskom Lidlu nude poriluk i salata iz Poljske, šampinjoni iz Mađarske, a glavice luka s dalekog Novog Zelanda. Svega toga, naravno, ima u izobilju i kod rumunjskih proizvođača. Lidl tek šturim priopćenjem novinarima ARD-a priznaje da 71 posto živežnih namirnica koje nudi na policama rumunjskih trgovina ne dolazi iz Rumunjske.
Svjetska banka traži i ‘nove putove distribucije za lokalne proizvođače hrane’. Bibiana Stanciolou je teškom mukom stvorila malu tvornicu tradicionalnog rumunjskog džema od šljiva. Njezini proizvodi su se dobro prodavali i bilo ih je na policama rumunjskih samoposluga sve dok joj nisu došli predstavnici Lidla. Tražili su od nje da proizvodi za njih, u većim količinama, ali pod znatno lošijim uvjetima od onih u kojima radi kao samostalni proizvođač. Inače, prijetili su joj ljudi iz Lidla, stvorit će vlastiti rumunjski džem od šljiva.
Bibiana Stanciolou je tek teškom mukom stekla i europsku deklaraciju o svom proizvodu tako da je odbila tu ponudu. Lidl je doista ubrzo lansirao vlastiti džem čak za trećinu jeftiniji od njezinog. Kako da to postigne, prehrambeni koncern svakako zna. Treba samo pogledati popis sastojaka jednog takvog proizvoda i popis brojaka nakon slova ‘E’. To su dozvoljeni aditivi kojima se lako mijenjaju boja, okus i konzistencija džema kako bi bio što ukusniji i bez najskupljeg sastojka: svježeg i kvalitetnog voća.
Rumunjska proizvođačica džema je tvrdoglava i želi i dalje proizvoditi, makar joj prodaja opada. Ona koristi voće i sastojke samo domaćih proizvođača, dakle ono na što se obavezao i Lidl. Odakle su njegove šljive, to po europskim propisima čak ne mora ni pisati na teglici.
Tu još netko mora dati odgovor
Novinari uglednog njemačkog magazina Monitora zaključuju da zapravo postoje dva skandala. Prvi je to što Lidl čini poljoprivrednicima zemalja u kojima se počne širiti svojim filijalama, ali drugi je još veći: kako je tvrtka iz Neckarsulma uopće mogla dobiti kredit Svjetske banke?
U statutima IFC-a jasno piše da se krediti izdaju za projekte ‘malih i srednjih’ poduzeća koja ‘ne mogu dobiti sredstava iz privatnih izvora’. Vlasnik Lidla, koncern Schwarz Dienstleistung KG, sa svojim nebrojenim filijalama teško se može ubrojiti u ‘malo i srednje poduzeće’. On već sljedeće godine želi ostvariti promet od upravo golemih 100 milijardi eura i nipošto nije jasno kako je mogao objasniti Svjetskoj banci da ‘nema pristupa privatnom kapitalu'.
Zato se lako može dogoditi da će to još morati objasniti i članovi vijeća Svjetske banke i IFC-a. Tamo težina odluke ovisi o ulogu koji određena zemlja ima u kapitalu tako da su na prvom mjestu Sjedinjene Američke Države, slijedi Japan i nakon njih Njemačka, a ispred Francuske, Velike Britanije, Indije i Rusije.
