Unatoč očekivanjima da će idući glavni tajnik Ujedinjenih naroda biti žena, i to iz regije istočne Europe, Vijeće sigurnosti se složilo da s početkom 2017. Ban Ki-moona naslijedi bivši portugalski premijer António Guterres
Nekadašnji portugalski premijer i dugogodišnji visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice António Guterres, od početka iduće godine obnašat će dužnost glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. Odluka je to koju je u četvrtak donijelo Vijeće sigurnosti UN-a nakon višemjesečnih pregovora.
Vijeće u kojem se nalazi petnaest članica (deset članica s dvogodišnjim mandatima te pet stalnih) još je od kolovoza kroz nekoliko krugova pregovora i probnih izglasavanja pokušavalo pronaći kandidata s kojim će se svi slagati. Preporuku Vijeća još mora odobriti Opća skupština, no u proteklih sedam desetljeća UN-a to je uvijek bila samo formalnost.
Guterres dolazi kao pomalo neočekivan izbor. Čim se imalo ozbiljnije počelo špekulirati oko nasljednika sadašnjeg tajnika, Koreanca Ban Ki-moona, spominjalo se da bi nakon njega na čelnu poziciju UN-a trebala doći žena, i to iz regije istočne Europe. Iz regije zapadne Europe i Sjeverne Amerike dosad su već došla trojica glavnih tajnika (Norvežanin Trygve Lie, Šveđanin Dag Hammarskjöld te Austrijanac Kurt Waldheim), azijsko-pacifička regija dala je dvojicu (Burmanac U Thant te sadašnji glavni tajnik Ban Ki-moon), afričko-arapska regija također dvojicu (Egipćanin Boutros Boutros-Ghali te Kofi Annan iz Gane), a latinoamerička regija dala je Peruanca Javiera Pérez de Cuéllara, koji je dva mandata na čelu UN-a proveo tijekom osamdesetih.
Kako istočna Europa s područjem koje je nekad činilo Sovjetski Savez, gdje je nasuprot kapitalizmu okrenutoj zapadnoj Europi desetljećima vladao socijalizam, nije dosad imala ‘svojeg’ tajnika, prije početka, a i tijekom mjeseci kandidiranja očekivalo se da će idući tajnik doći iz te regije. Također, kako na čelu UN-a još dosad nije bila žena, većina predviđanja je išla u tom smjeru. U konačnici, od ovogodišnjih trinaestero kandidata za poziciju glavnog tajnika, sedmero su bile žene među kojima su bile i Bugarka Irina Bokova, moldavijska političarka Natalia Gherman, bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, kao i Kristalina Georgijeva, još jedna Bugarka koja je nominirana tek nedavno kao alternativa nakon što je postalo očito da dotadašnja favoritkinja Bokova ipak nije baš toliki favorit.
Politička karijera Guterresa
Guterres je kao kandidat nominiran relativno rano, još početkom ove godine. Ne previše prominentan političar, posljednjih je desetak godina ipak držao vrlo važnu poziciju. Od sredine 2005. pa do kraja 2015. bio je na mjestu Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR, United Nations High Commissioner for Refugees). Ako se uzme u obzir broj ljudi koji su zbog niza ratnih konflikata diljem svijeta prisiljeni napustiti svoje domove i potražiti zaštitu u drugim državama, a ta se brojka kreće u desecima milijuna, jasno je da osoba koja se deset godina izravno bavila njihovim problemima odlično kvalificirana za posao glavnog tajnika UN-a.
Guterres je političar po struci. Šezdesetsedmogodišnji Portugalac, rodio se i školovao u Lisabonu. Nakon studija fizike i elektroinženjerstva 1971. se zaposlio kao asistent profesora i započeo akademsku karijeru. No tri godine kasnije učlanio se u portugalsku Socijalističku stranku (PD, Partido Socialista) te nedugo nakon toga napustio znanstvenu karijeru i posvetio se politici.
Nakon revolucije u Portugalu kojom je 1974. završena diktatura Antónia Salazara i njegovih nasljednika, vrlo se angažirao u redovima Socijalističke stranke. Kroz godine je držao razne pozicije u stranci među kojima je bila i ona vođe kluba te stranke u portugalskom parlamentu. Glavni tajnik stranke postao je 1992. godine, a kad je 1995. njegova Socijalistička stranka pobijedila na izborima postao je premijer.
Prvi mandat mu je bio vrlo uspješan te je ponovo izabran na izborima 1999. no dijelom i zbog unutarstranačkih natezanja te dijelom zbog loših rezultata koje je njegova stranka imala na lokalnim izborima 2001. godine Guterres je dao ostavku te se posvetio međunarodnoj politici. Još od 1999. paralelno s premijerskom pozicijom u Portugalu, bio je i predsjednik Socijalističke Internacionale, svjetskog udruženja političkih stranaka okrenutih socijaldemokraciji, te se nakon silaska s premijerske pozicije posvetio radu u toj organizaciji.
Sredinom 2005. izabran je na poziciju Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice, a njegovo vrijeme na toj poziciji mnogi ocjenjuju vrlo uspješnim. Broj zaposlenih koji rade u sjedištu ureda UNHCR-a u Ženevi je smanjen, dok je istovremeno povećao uspješnost intervencija zahvaljujući većem broju osoblja upućenog bliže problematičnim područjima.
Najviše se, ipak, pamte njegova dugogodišnja zalaganja da bogate zemlje puno snažnije i angažiranije pomognu onima koji su prisiljeni pobjeći iz vlastitih domova zbog ratnih sukoba. ‘Ne možemo odvratiti ljude od toga da pobjegnu kako bi spasili živote’, napisao je lani u časopisu Time, no ‘imamo izbor kako ćemo ih dočekati’, dodao je.
Guterres je i član Madridskog kluba, neovisne organizacije koja okuplja demokratski izabrane bivše premijere i predsjednike iz šezdesetak različitih zemalja, a koja se zalaže za jačanje demokratskih institucija diljem svijeta.
Zbog svega toga možda i ne treba čuditi da se inače zamoran i dug proces traženja konsenzusa i kandidata koji će svima biti po volji, završio neuobičajeno brzo. Guterres sa svojim ‘socijalističkim korijenima’ može biti po volji onima koji su se nadali kandidatu koji bi barem na neki način bio suprotnost kapitalizmu orijentiranom Zapadu. S druge strane, te iste ‘zapadne države’ mogu biti zadovoljne time što glavni tajnik ipak dolazi iz njihove regije.
Prve reakcije političke i stručne javnosti su dosad vrlo pozitivne. Čak i neki drugi kandidati, poput Christiane Figueres, političarke iz Kostarike koja je također imala ambicije postati prva žena UN-a, kažu kako rezultat ima gorko-slatki okus – gorki jer nije izabrana žena, ali slatki jer se radi o ‘daleko najboljem muškom kandidatu’.
Mnogi će od Guterresa očekivati nešto slično onome što je uspio provesti kao Visoki povjerenik za izbjeglice. Angažman u tome da UN izgubi barem dio svoje reputacije birokratskog giganta i posveti se aktivnijim ulogama, prvenstveno u održavanju mira u svijetu i sprečavanju sukoba, kao i da se u svakodnevnoj međunarodnoj politici više pažnje posveti ‘malim’ zemljama i narodima koji nerijetko plaćaju cijenu geopolitičke grabežljivosti velikih. U tome mu treba samo zaželjeti uspjeh.