Balen je predstojnik Zavoda termodinamiku, toplinsku i procesnu tehniku i zasigurno jedan od najpozvanijih stručnjaka za razrješenje svih dilema oko razdjelnika.

Je li opravdana graja koja se digla oko razdjelnika?

Kada potrošač misli da njegovi osobni troškovi za grijanje nisu pravedno određeni, to u njemu izaziva revolt. Nažalost, u zadnje vrijeme vidim da se u medijima rasprava o razdjelnicima premješta u jednu iracionalnu sferu, gdje se svako neslaganje s vlastitim mišljenjem oštro napada, nerijetko ne birajući riječi za diskreditiranje neistomišljenika. Kako je tehnika grijanja zasnovana uglavnom na inženjerskim principima, a manje na umjetničkom dojmu, tako mislim da treba uložiti napor i pronaći stručno rješenje koje će zadovoljiti potrošače i njihovo neotuđivo pravo da plate onoliko koliko troše.

U nastaloj intenzivnoj raspravi nisam primijetio da je netko na primjer provjerio, barem na razini jedne zgrade, je li nakon ugradnje razdjelnika većina potrošača zadovoljna ili nije. Pritom se slažem s onim nezadovoljnim potrošačima koji tvrde da uvođenje razdjelnika kod nas nije bilo kvalitetno pripremljeno, što se očituje u nizu promjena Pravilnika i pokušaja korekcije proračunske formule za obračun troškova, kada je uočeno da s njom nešto nije u redu.

Često se u raznim raspravama koriste neprovjereni argumenti, kao npr. da je to nepouzdano, da su u Njemačkoj odustali od takvog načina obračuna troškova i slično.

Činjenice ipak govore nešto drugo. Ugradnja razdjelnika izravno se spominje u direktivi Europske unije 2012/27/EU kao jedan od (dva) načina za određivanje osobnih troškova grijanja u višestambenim zgradama sa zajedničkim izvorom topline (zajedničkom kotlovnicom ili priključenjem na gradsku toplansku mrežu). Tamo također piše da se ugradnja mjerila toplinske energije (kalorimetra) načelno preporučuje ako zbog toga nije potrebno vršiti preinake na cjevovodima sustava grijanja.

Kako vi objašnjavate tu preporuku EU-a?

Ja kao stručnjak za grijanje to tumačim kao preporuku za ugradnju kalorimetra u slučaju da za jedan stan postoji jedan ulaz i jedan izlaz cjevovoda. Ako, s druge strane, kroz stan prolazi veći broj cijevi u vidu vertikala na koje su spojeni radijatori u većem broju stanova, tada rješenje s kalorimetrima više nije troškovno optimalno. Ističem da je to moja profesionalna procjena utemeljena na mom iskustvu i dostupnoj literaturi, a ne na konkretnoj analizi ili studiji, za koju je već javno rečeno da nije izrađena.

Dakle, za velik broj zgrada razdjelnici predstavljaju logičan izbor. Također, iskustva iz drugih europskih zemalja govore da mjerenje osobne potrošnje ima povoljan utjecaj na uštedu energije.

Gdje je onda nastao problem kod nas? Jesu li problematični razdjelnici ili Pravilnik o obračunu troškova grijanja ili je problem u nečem trećem?

Ako tražimo probleme u takvom modelu raspodjele troškova, mislim da sam razdjelnik tu nije velik problem. Razdjelnik, pod pretpostavkom da je stručno montiran, bilježi elektroničke impulse na temelju razlike temperature između površine radijatora i zraka u prostoriji koji se obrađuju koristeći faktore proizvođača. Ti se faktori razlikuju između različitih proizvođača pa je bitno da na jednom sustavu grijanja budu razdjelnici istog proizvođača da bi se osigurala ujednačena metoda očitanja.

Što je veća razlika temperature između površine radijatora i zraka, to je veći broj odbrojenih impulsa. Pravilnik je dokument na temelju kojeg se dalje obrađuju prikupljeni impulsi i pretvaraju u iznose računa za pojedine stanove. Pritom, nažalost, potrošačima nije jasno kako se to provodi i nemaju konkretnu jasnu metodu da ocijene svoj trošak. Dakle, način obračuna nije dovoljno jasan i tu se pojavljuje prostor za različita tumačenja, pa i za nezadovoljstvo.

Mislim da bi bilo dobro provjeriti kakve su promjene u potrošnji energije nakon ugradnje razdjelnika zabilježene na razini cijele zgrade, jer zgrada ima kalorimetar.

Ako ta potrošnja nije promijenjena ili je porasla, onda nije realno očekivati smanjene račune za pojedine stanove. Ako se ukupni računi za zgradu smanjuju, onda to znači i smanjenje računa za većinu stanova. Ono što u ranijoj raspodjeli troškova po površini stana nije uzeto u obzir je na primjer položaj stana u zgradi i njegova izloženost uvjetima vanjskog okoliša. To je nešto na što potrošač nema utjecaja.

S druge strane, nije se uzimao u obzir ni način korištenja, odnosno eventualno grijanje na vrlo visoke unutarnje temperature i otvaranje prozora uz uključeno grijanje. Na to potrošač može utjecati. Sve što treba uslijediti je pravedna raspodjela troškova prema potrošenoj toplini. Tu jasno informiranje, jasni računi i kvalitetan zakon i pravilnik puno znače.

Vi tvrdite da proračunska formula obračuna potrošnje za kućanstva s razdjelnicima ima nedostatke. O čemu se konkretno radi?

O tome je već pisao kolega matematičar Aleksandar Hatzivelkos i ja se s njim slažem. Proračunska formula pokušava razdijeliti troškove između stanova s razdjelnicima i stanova bez razdjelnika. Kako je podjela između jednih i drugih napravljena bez uzimanja u obzir impulsa očitanih na razdjelnicima, tako je vrlo teško tim načinom stimulirati eventualnu racionalnu potrošnju stanova s razdjelnicima, ako pretpostavimo da u stanovima bez razdjelnika nije došlo do promjene u načinu korištenja.

U određenim slučajevima pokazuje se da stan s ugrađenim razdjelnicima i uz štednju plaća veće račune od stana bez razdjelnika koji uopće ne štedi. I to je izgleda upravo ono na što pojedini potrošači ukazuju i s pravom se ljute. Situacija bi bila puno jednostavnija da se razdjelnici ugrade u sve stanove u zgradi.

Nadalje, tu je još i proizvoljna mogućnost da se u pojedinoj zgradi slobodno odabere udio osobnih računa po impulsima i po površini što može dodatno zakomplicirati obračun.

Ako se već ugrade razdjelnici, što bi se na razini zgrade trebalo još napraviti da se smanji potrošnja energije za grijanje?

Pokazalo se da raspodjela troškova prema udjelu površine stana u površini zgrade nije sasvim nepravedna, ali isto tako ona ne potiče smanjenje osobne potrošnje energije što je danas europski i svjetski trend. Naime razdjelnici ne štede sami po sebi i to, vjerujem, sad već svi znaju, ali utječu na potrošače da počnu paziti na osobnu potrošnju.

Ranija raspodjela troškova grijanja po površini stana nije stimulativna za pojedine potrošače koji žele štedjeti bilo smanjenjem unutarnje temperature kada ne borave u stanu ili već spomenutim odustajanjem od pregrijavanja i otvaranja prozora. Naime, njihove individualne promjene u ponašanju, ako svi ostali potrošači u zgradi to ne čine, imaju vrlo malen utjecaj na ukupnu potrošnju topline u zgradi, a time i na njihov osobni račun. To se pokušava promijeniti ugradnjom razdjelnika i mislim da taj način nije loš.

Ako se na razini zgrade želi stvarno smanjiti energiju za grijanje, potrebno je provesti niz dodatnih mjera. Na primjer, ako se ograničimo na poboljšanja u sustavu grijanja, onda se osobna potrošnja može kontrolirati termostatskim ventilima na radijatorima, gdje se njihovim podešavanjem izabire viša ili niža unutarnja temperatura u grijanoj prostoriji. Njih možemo smatrati elementom sustava koji donosi uštede. To je također propisano pravilnikom.

Međutim, ono što se u pravilniku ne spominje to je da se pritom podrazumijeva tehnički korektna raspodjela protoka tople vode po radijatorima i po pojedinim dijelovima zgrade. To se osigurava ugradnjom balansirajućih ventila i pumpi s kontinuiranom regulacijom brzine vrtnje. Većina zgrada s postojećim sustavima u koje se ugrađuju razdjelnici nema te elemente pa je i konačni rezultat bez toga upitan. To potrošačima uglavnom nije pravilno objašnjeno.

U nekim slučajevima moguća je pojava glasnog šuma na novim termostatskim ventilima dok se istovremeno u drugim dijelovima sustava grijanja protok tople vode može smanjiti ili potpuno prekinuti i tako ugroziti grijanje. U nepravilnoj raspodjeli tople vode i računi mogu biti problematični. U pojedinim slučajevima uočeni su banalni propusti poput manjkavog odzračivanja sustava grijanja nakon ponovnog punjenja i dr.

Ako postoji financijska mogućnost, daljnji je korak toplinska izolacija vanjske ovojnice zgrade, zamjena prozora i dr., ali su to bitno skuplje mjere poboljšanja od onih koje se provode na sustavu grijanja. Jasno, kada se zgrada bolje toplinski zaštiti, očekivano je i znatnije smanjenje troškova za grijanje, iako opet zanemarivanje odgovarajuće obnove sustava grijanja može dovesti do manjeg efekta od očekivanog.

Mislite li da su građani dovoljno informirani o tome što jesu i kako rade razdjelnici?

Ukratko – ne. Građani nisu dobro informirani, ponekad su čak i dezinformirani od onih koji im nude neko tehničko rješenje. Često se koristilo paušalne argumente, na primjer 'to se mora', 'tako je propisano' i slično, a malo je tvrtaka uložilo ozbiljan trud da predstavi i objasni svoju opremu i način obračuna troškova. Sve se to događalo uz prilično veliku nezainteresiranost distributera topline i nadležnog Ministarstva. Posljedica je takva pristupa mišljenje da je sve to dodatan namet usmjeren na oduzimanje novca od građana.

Ja mislim da, kad se već krenulo prema takvom rješenju, ne treba od toga odustati već treba poboljšati raspodjelu troškova i učiniti je jasnom za provjeru. Povećanjem energetske učinkovitosti u zgradama na posljetku profitiraju svi – od potrošača do distributera, jer se unapređenjem i novim tehnologijama otvaraju nove mogućnosti. Na koncu, energetska učinkovitost obveza je i interes svih nas.