Na sjeveru američke savezne države Nevade postoji ta pustinja, 120 km sjeverno od Rena, koju svake godine nasele tisuće i tisuće ljudi. Black Rock City ime je grada kojeg stvore doslovce ni iz čega - mnogima on vrlo brzo postane najdraži grad na kugli zemaljskoj. To se dogodilo i meni.

Burning Man godišnji je eksperiment u privremenoj zajednici koja fokus postavlja na uključenost, darivanje, radikalnu samoodrživost, slobodu izražavanja, građansku odgovornost, sudjelovanje u bezbrojnim aktivnostima te naposljetku ostavljanje pustinje kao da se tu nikada ništa nije događalo. Kolektiv ljudi koji tih tjedan dana obitava u pustinji jako je darežljiv i sto posto srcem prisutan. Biti oslobođen vremena, rokova, obveza i rasporeda – to je ono što neki odlaze pronaći na ovom festivalu. Biti slobodan u svojoj maksimalnoj ekspresiji, idejama, kreativnosti, ljubavi, strahu i poimanju. Sedmodnevna ceremonija koju je teško opisati riječima. Ajmo probati...

Kupujemo kavu u portlandskom Starbucksu, skrećemo u park, a ispred nas ogroman školski bus, transformiran iz službene jarkožute u maslinasto zelenu. Ekipica lančano poput mravića prema krovu predaje bicikle i prazne spremnike za vodu. Zamjećujem oveće jelenje rogove instalirane na prednjoj haubi i postaje mi jasno da se tu ne radi o 'običnom busu'. Uzbuđeno uskačem unutra i dočekuje me predivno uređena dnevna soba. Ogroman ležaj, kauč s desne strane, ormarići, stari kovčezi, stol i klupice, umjetno cvijeće i lišće visi na sve strane, vatrene igračke, maske i kostimi od tila izviruju iz vješto sašivenih i improviziranih krpenih polica. Gdje god se okreneš - predmeti koji su najvjerojatnije bili sudionici zanimljivih performerskih priča. Ljudi raštrkani po ležajevima kreću vaditi i dijeliti hranu, nuditi masaže i češkanja, dok 'burneri' koji su već imali priliku biti dio Burning Mana, svako malo podijele s nama, 'virginima', poneku ludu priču ili savjet.

Na putu do pustinje stajemo svakih sat vremena i konstantno nešto kupujemo pa ti u nekim trenucima dođe da se zapitaš – isplati li se investirati toliko novca u cjelokupnu priču? Jer, iako tijekom Burning Mana novčanik spremiš na dno bekpeka, priprema je ono razdoblje gdje često peglaš karticu. Vrlo lako može se dogoditi da iz straha od 'nespremnosti za pustinjske uvjete' sa sobom tegliš masu predmeta koji na kraju ostanu ležati u kutku šatora bez da si ih uopće taknuo. Na Burning Manu nema novčane razmjene – sve je besplatno. Osim leda i kave koju možeš kupiti na određenim mjestima.

Iako je velikodušnost osobina koja karakterizira većinu sudionika Burning Mana, pojaviti se usred pustinje s mini bekpekom bez hrane, vode, tople odjeće i sličnih bazičnih stvari te očekivati da će se drugi brinuti o tebi – prilično je neodgovorno. S druge strane, pretjerivati sa stvarima nepotrebno je. Nitko ti ne može reći optimalnu količinu hrane koju bi trebao ponijeti sa sobom budući da neki ljudi ne mogu funkcionirati bez minimalno tri konkretna obroka na dan, dok drugi, poneseni energijom, muzikom i kreativnim ludilom, uopće nemaju potrebe za hranom u tom razdoblju. Ja sam se opskrbila konzervama, suhim voćem i energetskim pločicama, a naposljetku sam trećinu kupljene hrane nosila sa sobom iz pustinje budući da sam često naletavala na besplatne obroke koje ljudi velikodušno spremaju na svakom koraku. Voda je ono bez čega se ne bi smio pojaviti na Burning Manu. Mi smo naše spremnike napunili u čarobnom mjestu Mount Shasta, a koliko vode ti uistinu treba ovisi o količini vode koju piješ i inače u normalnim uvjetima te planiraš li se svakodnevno tuširati i kuhati. Ja sam se zadnjeg dana trebala riješiti šest galona viška, al' eto, barem znam za sljedeću godinu... Isto tako, kada krene pustinjska oluja - ne vidiš apsolutno ništa oko sebe i pijesak ti krene vršiti atak na oči – kvalitetne gogle i gas-maska definitivno su ono što želiš imati pri ruci.

Stižemo u pustinju - napokon. Kao srdelice naslagani smo s fotoaparatima kraj prozora i uzbuđeno fotkamo pješčano prostranstvo. Parkiramo naš bus u red i izlijećemo na pustinjsko tlo. Osjeća se nešto posebno u zraku iako se ništa konkretno još uvijek ne događa. Zaustavljaju nas prije službenog ulaza, uletavaju u bus, provjeravaju nam ulaznice i sve one koji su prvi put na festivalu tjeraju van iz busa. Nakon službenog govora dobrodošlice, dodjeljuju nam zlatnu palicu u ruke. Adrenalin raste dok udaraš u gong i vrištiš: 'I am not a Burning Man virgin any moooore!' Svjestan si činjenice da ulaziš u neki novi svijet gdje su pravila kompletno drukčija. Sljedeći je dio ulaznog rituala bacanje na pod i kotrljanje po pijesku. Filing je čudan, ali prepuštam se i koprcam misleći kako ću ionako sedam dana biti konstantno uprljana pijeskom pa je pametnije da se što prije naviknem.

Bicikl je jedna od stvari koju je prilično korisno posjedovati na Playi. Black Rock City je ogroman i ako se ne povodiš za taktikom 'švrljam bez plana i rasporeda', vjerojatno ćeš se u više navrata pronaći u situaciji da želiš uhvatiti vježbanje joge, a nakon toga prisustvovati npr. radionici tajlandske masaže koja je na posve drugom kraju Playe, a počinje pet minuta nakon završetka joge. U slučaju da nisi bio u mogućnosti dofurati svoj bicikl, postoji varijanta korištenja besplatnih community bajkova koje svi šeraju. Iako se zovu 'yellow bikes' - zelene su boje. Relativno ih je lako pronaći iako se može potrefiti da baš onda kada ti hitno zatreba, nikako da naletiš na njega.

Moja mantra bila je: 'Biti prisutan u sadašnjem trenutku i ne opterećivati se time što se sve događa istovremeno.' Nakon prvog švrljanja, izbezumila sam se pitanjima kao što su: 'Što propuštam trenutno? Trebala bih možda požuriti! Ako ne krenem, neću stići tamo... Neću vidjeti ono nešto... A možda je zanimljivije ili inspirativnije...' Ma krivo. Sada. Ovaj trenutak. Ovi ljudi koji te okružuju. Ovaj filing i ovi podražaji. Kad jednom kreneš tako razmišljati, sve postane puno jednostavnije, a sadašnji moment počinješ doživljavati puno snažnije i iskrenije.

Briga o pustinji i osviještenost po tom pitanju na visokoj su razini. Svaki komadić smeća pakiraš u torbicu. Uriniranje na Playi strogo je zabranjeno. Svi se pridržavaju pravila i najnormalnija je situacija da čak i kod pranja zubi kalodont, nakon mućkanja u ustima, pljuneš u posebnu bočicu koja tomu služi. Nakon odlaska iz pustinje ne ostavljaš apsolutno nikakve tragove. Ako ti kojim slučajem nešto ispadne, a ti to ne primijetiš – ljudi se krenu derati: 'MOOP!' (Matter out of place).

Svako jutro imala sam filing kao da idem igrati neku čudesnu videoigru. Kreneš u avanturu i ludim situacijama i prizorima nikad kraja. Ogromna limena hobotnica riga vatru pred tobom, naletiš na 12 metara visoku skulpturu žene koja pleše, predivne velike drvene ruke po kojima se ljudi pentraju, skejt park usred pustinje, štand s organskim voćem i povrćem, PB&J kućicu s najvećim teglama Nutelle + džemovima + kikiriki maslacem + kruhom i bananama, knjižnice s besplatnim knjigama koje možeš prisvojiti, košarkaški tereni, palačinke + kava, acro joga, mala dječica skaču naokolo, gej tata s narančastom irokezom i predivna islandska mama s bebom imena Spring, 90-godišnja bakica okićena cvijećem, teta obučena u zlatnu lampu, čitavo dvorište puno barbika koje ulaze u tri pećnice, kampovi u kojima će te izmasirati, nalakirati ti nokte, oprati kosu i masirati... I nakon cjelodnevnog bauljanja po tom besmislenom kaosu koji tebi predstavlja najčišći smisao, povratak u kamp – marama, tajice, jaknica i nastavak istraživanja. Muzika na sve strane, koji god žanr poželiš... Ljudi plešu, smiju se, skaču i uživaju.

Meni jedan od najdražih trenutaka bio je popraćen pješčanom olujom. Uhvatila me panika jer sam bila sama, daleko od svog kampa, na skroz drugom dijelu Playe, a činilo se da oluja neće tako brzo proći. Vrlo brzo se sve oko tebe počne šemeriti, vjetar se uzvrpolji, a pijesak leti na sve strane. Sve oko tebe je mutno i ne vidiš dalje od dva metra. Jedino što mogu napraviti jest prihvatiti situaciju i čekati da se uvjeti smire. Tapkam po nepoznatom i odjednom nalijećem na prastari, raštimani klavir usred ničega. Sjedam zatvorenih očiju i krećem svirati skladbu Dore Pejačević. Nakon tri minute otvaram oči, a oko klavira petnaestak ljudi od kojih mi jedan prilazi i šapne kako mu je ovo bio vrhunac Burning Mana. Maksimalna srećica.

Ceremonija paljenja čovjeka još je jedan od upečatljivih i intenzivnih momenata koje sam tamo proživjela. Imala sam priliku sudjelovati u priči 'Fire conclave' i pridružiti se vatrenim performerima iz cijelog svijeta. Da bi bio sudionik performerskog dijela festivala, trebaš osmisliti koreografiju, snimiti je i do određenog roka poslati. Ako si dovoljno kvalitetan, upadneš u igru i umjesto 380 dolara koliko iznosi 'normalna' ulaznica, plaćaš 180 dolara. Poseban je to osjećaj kada nastupaš pred toliko ljudi i kada su emocije toliko nabijene da se rasplačeš dvije minute prije nastupa. I nije uopće do toga kako ćeš impresionirati druge, dobiti svojih pet minuta slave ili pokazati publici što možeš... O drugim se stvarima tu radi. Nešto posve duhovno, predivno i osobno. Vrijedno plakanja.

'Orgies and drugs' – to je slika koju netko ograničenog svjetonazora može steći o Burning Manu bez detaljnijeg informiranja. 'Nisam hipi, ne da mi se oblačiti u glupe kostime, tlaka mi je kampirati u pustinji, ne mogu si to priuštiti, ne mogu dobiti godišnji, ma nije to za mene' - možeš naći milijun razloga zašto ne otići. Ali jednom kada pustiš sve predrasude i odvažiš se na avanturu u pustinji, sigurna sam da ćeš se vraćati doživotno. Osjećaj zajedništva i bijeg od svakidašnjeg života. Pripadanje i sudjelovanje. Sedamdeset tisuća ljudi koji dijele istu strast i pozitivnu energiju. Sada treba preživjeti 'post-Playa depression'. Dojmovi se još sliježu. Jedan od često ponavljanih citata o ovom festivalu je: 'Pokušate li opisati nekome što je Burning Man, isto je kao da opisujete boje nekome tko je slijep.' Ja sam svejedno pokušala. Možda sam i uspjela. Barem mrvicu. U svakom slučaju, toplo savjetujem da se probate organizirati i odete osobno doživjeti tu magičnu mješavinu zvukova, oblika, osmijeha i šljokica.

Sve fotografije Tinke Kalajžić s Burning Mana možete pogledati na ovom linku ili posjetite njezinu službenu Facebook stranicu