Kreću li se zmije brže po glatkoj ili hrapavoj površini, zapitao se čitatelj tportala na Facebooku, a da bismo dobili što stručniji odgovor, kontaktirali smo sa stručnjakom Odsjeka za biologiju na PMF-u i kuratorom za ribe, vodozemce i gmazove u zagrebačkom Zoološkom vrtu. Obojica su potvrdila naše sumnje – zmijama je ipak lakše na hrapavim površinama
Premda bismo na prvu pomislili da je, zahvaljujući mišićima po cijelom tijelu, ovim ljuskastim gmazovima svejedno po kakvoj se podlozi kreću, bolje se snalaze na hrapavoj površini.
O tome nam je Ivan Cizelj, kurator za ribe, vodozemce i gmazove u Zoološkom vrtu grada Zagreba, rekao: 'Zmije se brže kreću po hrapavoj podlozi, jer im se po glatkoj podlozi 'skliže'. Mišići koje zmija koristi za kretanje koriste ispupčenja na podlozi, koja im zapravo služe kao uporište. Na glatkoj podlozi manji je broj ispupčenja, pa je i kretanje otežano.'
Nešto detaljniji, ali u osnovi isti odgovor dobili smo od prof. dr. Zorana Tadića s Odsjeka za biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu - zmijama je kretanje po hrapavoj podlozi lakše, jer se o nju mogu uprijeti.
Profesor Tadić objasnio je: 'Naime, postoji nekoliko načina kako se zmije kreću. Zmije male i srednje veličine kreću se tzv. bočnim uvijanjem (lateralna undulacija) i to je najčešći način kretanja zmija, ono što najčešće vidimo kad gledamo zmije u prirodi ili na filmu – na zmiji se vidi nekoliko zavoja na tijelu kroz koje tijelo klizi prema naprijed. Da bi se zmija mogla tako kretati, podloga mora biti hrapava.
Velike se zmije ne mogu tako kretati. One se kreću slično gusjenicama pa se i ta vrsta kretanja zove – gusjeničasto (rektilinearno). Takvo je kretanje sporo, ali zahtijeva vrlo malo energije i tako se kreću udavi, pitoni i neke veće, odnosno zdepastije otrovnice.
Zmije koje žive u pustinji, tj. na sipkim podlogama ne mogu se kretati na spomenute načine, one se moraju kretati bočnim zabacivanjem tijela (sidewindingom). Teško ga je opisati, ali ga je lako prepoznati: zmija se po pijesku kreće tako da joj se na tijelu nalaze dva ili više zavoja koja se aktivno spuštaju niz tijelo, a kako tijelo biva odgurnuto naprijed, glava zahvaća podlogu i od vrata se počinju stvarati novi zavoji. Zmija je u dodiru s podlogom samo na dva ili tri mjesta koja se aktivno kreću od glave prema repu. Krećući se tako, zmije u pijesku ostavljaju specifične, međusobno paralelne tragove koji se nalaze pod određenim kutom u odnosu na pravac kretanja. Pijesak je, naime, previše pokretan i njegova je površina previše glatka da bi se zmije po njemu mogle kretati bočnim uvijanjem.
No sidewindingom se ne kreću samo zmije u pustinji, već i sve one koje dolaze u dodir s glatkom površinom. Ako ne vjerujete, stavite bjeloušku na staklo', poručio nam je prof. Tadić.
Muče vas neriješeni problemi i neodgovorena pitanja? Postavite nam pitanje na diskusiji tportalovog profila na Facebooku i mi ćemo naći odgovor za vas.
