NASA planira nove robotizirane misije za istraživanje Marsa, a kojima se žele postaviti temelji za prve ljudske znanstvene ekspedicije. Zbog sve veće količine visokoosjetljive elektronike, ali i posebno zbog sigurnosti ljudskih života u budućim misijama, u toj američkoj agenciji sve aktivnije rade na različitim tehnologijama kojima bi se trebalo riješiti probleme vezane uz prizemljenje.

Kako NASA navodi, trenutne tehnologije vezane uz usporavanje od velikih brzina tijekom i nakon ulaska u atmosferu datiraju još iz njihova Viking programa, u sklopu kojeg su 1976. godine dvije istoimene istraživačke sonde počele istraživati Crveni planet. Vjerovali ili ne, osnovni dizajn padobrana ostao je isti čak i za slijetanje robotskog vozila Curiosity 2012. godine. Upravo se LDSD-om pokušava riješiti jedan od problema vezanih uz slijetanje veće količine tereta i ljudi na Mars i njegovu rijetku atmosferu.

Dvije nove tehnologije koje se testiraju na LDSD-u su Supersonic Inflatable Aerodynamic Decelerator (SIAD) i Supersonic Disk Sail Parachute (SDSP). Potonji je u suštini jedan ogroman padobran, dok je SIAD zapravo 'vrlo velika posuda - balon pod tlakom', koja će se napuhati oko letjelice i usporiti je s brzine od Mach 3.5 (ili više) na Mach 2. Ovi posebni dijelovi namijenjeni usporavanju rade se u dvije konfiguracije, u promjerima od šest i devet metara.

U slučaju da sve ide po planu, tijekom slijetanja na Mars otvorila bi se mogućnost spuštanja mnogo veće količine tereta (preko dvije tone!) no što je to do sada bio slučaj.

Kako bi se uspješno simulirali uvjeti koji vladaju na Marsu, NASA je odlučila koristiti gornji dio stratosfere. Prvi test samog LDSD-a bio je uspješan, ali ne i bonus - poput ključnog otvaranja SDSP padobrana. 'Leteći tanjur' je u prvom testu ipak proglašen potpunim uspjehom, jer je dio vezan za testiranje velikog padobrana zapravo zakazan tek za 2015. godinu.

Više o temi moguće je pronaći na stranicama NASA-e