Naime, osim načelne suglasnosti Ministarstva obrane i podrške lokalne samouprave, ovaj projekt potencijalno vrijedan minimalno 50 milijuna eura (oko 380 milijuna kuna) zasad nema čvršći oslonac pomoću kojeg bi Hrvatsku (barem teoretski) mogla gotovo preko noći gurnuti u svemirsko doba.

Sudeći po ljudima koji su se okupili oko ove pomalo nestvarne vizije i tijekom njenog predstavljanja u Zagrebu, opipljiva podrška Hrvatske demokratske zajednice, pa i friško ustoličene predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović ne bi smjela izostati. Načelno, ne bi smio biti nezanimljiv niti sadašnjoj garnituri na vlasti, koja bi mogla ubrati bodove dajući mu brzinsko zeleno svjetlo.

Problem je u tome što tijekom prezentacije u zagrebačkom hotelu Esplanade nismo mogli vidjeti i čuti puno toga konkretnog. Čelnim ljudima tvrtke S3 ne nedostaje ambicije - žele postati vodećom globalnom tvrtku za isporuku satelita u Zemljinu orbitu, s naglaskom na izgradnji suborbitalnih letjelica i razvoju usluge komercijalnih svemirskih lansiranja.

U tu svrhu već grade svemirsku luku u Švicarskoj, vrijednu već spomenutih 50 milijuna eura, a toliko bi mogao biti vrijedan i projekt u Udbini. Sadašnja vojna zrakoplovna baza tako bi poslužila za uzlijetanje i slijetanje kombinacije Airbusa, suborbitalne letjelice SOAR i modula koji bi satelite nosili do visine od 700 kilometara.

No, to bi bila tek zadnja faza. Prethodili bi joj turistički letovi u uvjetima nulte gravitacije u prvoj polovici iduće godine te razvoj pratećih znanstvenih istraživanja u tim uvjetima, a otvorila bi se i mogućnost sklapanja satelita u domaćim pogonima. U planu su i suborbitalni putnički i teretni letovi.

Švicarci su za razvoj letjelice koju je moguće više puta koristiti i njeno komercijalno korištenje okupili konzorcij partnera, među kojima su ruska tvrtka RKK Energia, koja se bavi raketnim motorima. Mogli smo čuti obećanje kako će u razvoj svemirske tehnologije biti uključene i hrvatske tvrtke te znanstvene institucije. Uvjet je da se Hrvatska priključi Europskoj svemirskoj agenciji (što bi nas moglo koštati i do par desetaka milijuna eura godišnje).

Za pretpostaviti je da im je Udbina zanimljiva prvenstveno zbog već izgrađene infrastrukture, poput poletno-sletnih pista i tunela za aerodinamičko testiranje.

Sama tvrtka S3 osnovana je prije tri godine, dok je njen hrvatski ogranak počeo s radom 1. siječnja ove godine. Imaju 75 zaposlenih, taj broj tijekom par idućih godina planiraju povećati na 200. Uz Hrvatsku tvrtka podružnice ima i u Švicarskoj, SAD-u te Španjolskoj.

Na prvu, sve zvuči kao genijalna prilika. Dobili bi priliku domaće stručnjake priključiti istraživanjima na području visoke tehnologije, uključiti se u posve nove logističke sustave i ponuditi atraktivan turistički sadržaj, otvoriti nova radna mjesta u siromašnom i pasivnom dijelu zemlje...

No, ni egzaltirana prezentacija nije uklonila dojam kako je ovo jedan od onih projekata u kojima je bolje dva (i tri) puta mjeriti, pa tek onda sjeći. Treba provjeriti što se sve od nas traži i očekuje, a što se nudi zauzvrat i pod kojim uvjetima.

Jesu li takva lansiranja doista ekonomski isplativa? Postoji li za njima dovoljna potražnja kako bi projekt bio ekonomski opravdan? Može li ga domaća znanost odmah podržati ili tek trebamo obrazovati stručnjake koji će moći pratiti svemirsku tehnologiju? Tko i kako jamči da će hrvatske tvrtke dobiti svoj dio kolača? Može li poslovično spora hrvatska vlast i administracija doista na vrijeme donijeti sve zakone i propise, izdati hrpetinu potrebnih dozvola kako bi projekt mogao zaživjeti u samo nekoliko godina? Tko će preuzeti odgovornost za to? Sve su to pitanja na koja treba dobiti jasne konkretne odgovore.

Ako je doista u pitanju sjajna prilika za cijelu zemlju - a ne za punjenje džepova pojedinaca višekratnim farbanjem tunela - onda treba dobro promisliti kako iz nje dugoročno izvlačiti najviše što možemo. Izvede li se to kako treba, mogao bi dugoročno i dalekosežno promijeniti puno toga.