U slučaju posljednje najave koncerta Svetlane Ražnatović na Maksimiru u priču su se uključili čak i komentatori dnevnog tiska koji sebe vole smatrati relevantnima, pa tako saznajemo da je Ceca uspjela postati jedna od 'vrijednosti koja je ujedinila hrvatsku ljevicu i desnicu'.

Pridavanje epiteta društvene vrijednosti koncertu jedne popularne folk pjevačice pokazuje da se emocionalna ljestvica podigla toliko visoko da su racionalni argumenti u potpunosti nestali. Pogledajmo, stoga, zadovoljava li uopće bivša supruga ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana uvjete za nastup u Republici Hrvatskoj.

Cecu je krivično gonilo srpsko pravosuđe 2003, kad je uhićena zbog navodnog skrivanja velike količine oružja i pronevjere novca, a sve to u vezi s kriminalnim djelovanjem bivšeg joj i pokojnog supruga. U zatvoru je provela 121 dan, protiv nje nikad nije podignuta optužnica, a već tada je bilo jasno da je njezino uhićenje više psihološki potez Koštuničine vlasti koja je silom htjela uvjeriti domaću i europsku javnost da će 'Sablja', kako se akcija masovnog uhićenja kriminalaca zvala, pokositi pred sobom sve relikte neslavnih srpskih devedesetih. Nakon puštanja iz pritvora neko vrijeme joj je bio zabranjen ulazak u zemlje EU-a, no i ta je zabrana skinuta, što je rezultiralo i prošlogodišnjim koncertom u Ljubljani, na kojemu je, svjedoci kažu, više od polovice publike bilo iz Hrvatske.

Pogledamo li Cecin repertoar, niti u njemu nema zakonske osnove za zabranu nastupa u Hrvatskoj. Riječ je, pretežno, o benignim folk-pop-latino pjesmuljcima napisanima kičastim metajezikom Marine Tucaković, koje tematiziraju (uglavnom propale) ljubavi, a vrhunac (lokal)patriotizma doseže u himni glavnom srpskom gradu 'Beograd'.

S druge strane, nastup eksplicitnog četnika Bore Đorđevića i njegove Riblje čorbe u Hrvatskoj bio bi i tehnički nemoguć, naprosto zato što čovjek krši Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Bora Čorba, naime, na koncertima redovito nosi šajkaču s kokardom, što se prema tom zakonu smatra prekršajem temeljem kojeg je, čak i ako do koncerta dođe, isti moguće prekinuti. Sličnu sudbinu, uostalom, doživio je Marko Perković Thompson, kojemu su zbog fašističke ikonografije na koncertima zabranjeni nastupi u više europskih zemalja.

Možemo li mi to progutati?

Argument koji se redovito poteže u tim raspravama je i pitanje moralne prihvatljivosti nastupa izvođača koji su u ratu jasno stali na stranu agresora. Taj kriterij Ceca svakako ne zadovoljava, jer se tijekom devedesetih često šepurila okupiranim dijelovima Hrvatske, zabavljajući, primjerice, paravojsku svog supruga u kampu za obuku u Erdutu.

No i tu valja primijetiti da zagovaratelji zabrane nastupa srpskih pjevača u Hrvatskoj dižu bunu samo protiv najpopularnijih imena, među kojima su mnogi, poput Bajage, devedesetih isticali snažnu antiratnu agendu. To što nam u klubovima poput Lampaša svakog vikenda defiliraju turbofolk zvjezdice, kojima je Zagreb često međustanica između 'otadžbine' i nastupa u srpskim klubovima u dijaspori okićenima slikama ratnih zločinaca, čini se, nikog ne dira. A znamo i zašto – takve klubove posjećuje naša nova 'zlatna mladež', na čijim playlistama Thompson i Ceca mirno koegzistiraju.

Stoga smatram da bi Cecin koncert na Maksimiru, u Areni ili bilo kojem drugom masovnom prostoru bio iznimno zanimljiv sociološki eksperiment. Već prvoga dana prodaje karata mediji bi se sjatili na blagajne da otkriju javnosti tko to kupuje karte za koncert koji je 'ujedinio hrvatsku ljevicu i desnicu', a koji bi, po svemu sudeći, bio rasprodan u rekordnom roku. Nekako mi se čini da bi, uz neizbježne tapkaroše, među kupcima karata bilo ponajviše potomaka onih koji su najgorljivije protiv tog koncerta.