Priznajem, pišem ovaj tekst pod dojmom potresne izjave Tihomira Purde koji sucima u BiH pokušava objasniti da nije kriv, da je na priznanje krivnje bio prisiljen u srbijanskom logoru u kojem su ga devet mjeseci mučili i da zbog toga mučenja i danas ima zdravstvenih problema. No sve i da nisam po tim dojmom, sve i da emocije potpuno stavim na stranu i dalje mi je, priznajem, cijeli taj 'slučaj Purda', zapravo potpuno neshvatljiv. Da bi to čovjek prihvatio, nije dovoljno zatomiti emocije, potrebno je puno više od toga – potpuno se odreći zdravoga razuma.

Jer, kako uopće shvatiti slučaj u kojemu jednoga hrvatskoga branitelja i državljanina zbog navodnog zločina nad vojnicima države koja više ne postoji (SFRJ), tereti država koja tvrdi da u cijelom tom ratu zapravo i nije sudjelovala (Srbija) i to za navodni zločin koji se dogodio izvan njenih granica, u Vukovaru, u Hrvatskoj, čiji pak pravosudni organi tvrde ne samo da osumnjičeni nije kriv, nego da navedenoga zločina uopće nije niti bilo?! Da cijeli taj apsurd, koji nam u ovom tekstu valja pokušati razmrsiti, bude još i veći, izručenje bi trebala izvršiti jedna druga država (BiH) na čijem je teritoriju, u Srebrenici, po pravomoćnoj presudi Međunarodnoga suda pravde u Haagu ona prva država (Srbija) počinila genocid. I uza sve to, predstavnici naše države tvrde da za uhićenog Purdu čine 'sve što je u njihovoj moći'. Kajgod!

Najmanje pet pitanja traži svoje odgovore

Pitanje prvo: tko je Srbiju ovlastio da se proglasi nadležnom za pravosudno gonjenje osoba koje nisu njezini državljani za zločine počinjene izvan njenog teritorija? Nitko. Preciznije, ovlastila se sama – Zakonom o organizaciji i nadležnosti u postupku za ratne zločine iz 2004, koji srbijanskim pravosudnim vlastima omogućuje progon kaznenih djela 'koja su izvršena na teritoriju bivše SFRJ, bez obzira na državljanstvo učinioca ili žrtve' - prekršivši time jedno od najstarijih pravnih načela o mjesnoj nadležnosti sudova (Actor sequitur forum rei). Je li Hrvatska zbog toga prosvjedovala ili negodovala? Nije. Ni onda, kao ni sad. Dapače, moglo bi se smatrati da je sporazumom o suradnji DORH-a i Tužiteljstva Srbije iz 2006. Hrvatska na to pravno presizanje zapravo i sama pristala.

Pitanje drugo: što je Hrvatska učinila kad je 2007. zaprimila međunarodnu tjeralicu protiv Purde? Po priznanju glasnogovornika policije Krunoslava Borovca, nije se poduzelo ništa, odnosno održan je sastanak MUP-a, DORH-a i Ministarstva pravosuđa na kojem je zaključeno da se ne poduzima ništa. A zašto se još onda nije mogla provesti istraga, poput one koja je na brzinu provedena nakon što je Purda uhićen? Pa ako zločina nije bilo, kao što je to sad utvrđeno, od Beograda zatražiti da odustane od kaznenoga progona. Zašto policija barem nije pozvala Purdu na razgovor na kojem bi utvrdila njegov identitet i državljanstvo, kao što je to primjerice učinila policija BiH kad je Hrvatska zatražila izručenje Branimira Glavaša? Toga se, valjda, tada nitko nije sjetio ili, što je još vjerojatnije, nikome zapravo nije bilo stalo.

Pitanje treće: kako je moguće da Srbija ne priznaje postojanje logora na svome teritoriju, ali kao temelj za progon priznaje iskaze koji su u tim logorima iznuđeni? Nije li, uostalom, međunarodnim konvencijama (npr. onom trećom Ženevskom iz 1949) zabranjeno iznuđivanje iskaza od ratnih zarobljenika? I ne bi li Sud za ratne zločine u Beogradu, nakon što zaprimi zapisnike o takvim saslušanjima iz Niša, Stajićeva ili Sremske Mitrovice, trebao podići optužnicu protiv onih koji su ta ispitivanja provodili, umjesto protiv onih koji su ih trpjeli?

Pitanje četvrto: kako to sad tužiteljstvo BiH tvrdi da ih, zapravo, ne zanima je li Purda kriv ili nije i jesu li dokazi protiv njega valjani ili ne, nego samo jesu li se ispunili formalni uvjeti za izručenje Srbiji. Nije li upravo prošloga ljeta, kad je Srbija tražila izručenje jednoga BiH državljanina – Ejupa Ganića – sud u Velikoj Britaniji to odbio uz obrazloženje suca kako mu iz Beograda nisu predočeni 'valjani i pouzdani dokazi' te kako postoji sumnja u 'političke motive' optužnice. Nije li i taj britanski sudac pred sobom imao istu Europsku konvenciju o ekstradiciji? Ili će za pravosudne vlasti u BiH logorski iskazi stvarno biti 'valjani i pouzdani dokazi'?

I, na kraju, pitanje peto: kako vjerovati u kompetentnost hrvatskoga ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića koji je u vezi s ovim slučajem dao toliko kontradiktornih tvrdnji, da vjerojatno više ni sam ne zna kojoj od njih treba vjerovati? Pa tako u jednome trenutku tvrdi kako nema zakonske osnove da se osobe s popisa koji mu je dostavio Beograd obavijesti o tome da ih se traži, a već nekoliko dana kasnije poziva branitelje da se više ne javljaju u ministarstvo, jer će dobiti obavijest ako se na tome famoznome 'spisku' nalaze. Da bi na kraju, kao šlag na tortu, uznemirenim stranačkim kolegama, zabrinutima što cijeli slučaj šteti HDZ-u, poručio kako moraju birati između Purde i Poglavlja 23, odnosno Europske unije! Teško se normalnome čovjeku, uistinu, odlučiti što mu se više gadi: tolika briga za stranački ugled, nakon i naspram tolike nebrige za čovjeka i građanina Purdu ili pak ponovno posizanje za tim čarobnim štapićem kojim se vlastita nesposobnost rješavanja problema još uvijek, kao i toliko puta dosad, pokušava prebaciti na leđa Europe koja, jel'te, mora biti kriva baš za sve.

'Slučaj Purda' još jednom pokazuje da ova država za svoje građane ne mari

Slučaj još nije gotov, pa bi bilo pametno suzdržati se od konačnih zaključaka. No prema svemu što smo vidjeli dosad, neke su stvari ipak i više nego jasne. Ova država za svoje građane, čak i kad su u pitanju oni koji su je stvarali, zapravo ne mari. Kršenje njihovih osnovnih prava postaje predmetom interesa vlasti tek onda kad time postanu ugroženi političkih interesi nje same. Da se za Purdin slučaj nisu zainteresirali mediji i pojedini internetski blogeri, on bi vjerojatno već bio izručen Srbiji, njegova bi se trudna žena i djeca i dalje smrzavali bez struje i plina, a svekoliko verbalno unaprjeđenje odnosa Zagreba i Beograda moglo bi biti nastavljeno bez ikakve potrebe da se između dvije zemlje napokon počnu uklanjati, a ne ignorirati, i neki stvarni problemi.

Zbog svega bi toga, predstavnici hrvatskih vlasti, umjesto ponavljanja prazne fraze kako 'čine sve što mogu', uhićenom Purdi trebali ponuditi nešto konkretnije: barem iskrenu ispriku njemu i osnovnu brigu njegovoj obitelji. Kad već nisu znali ili htjeli učiniti sve ono što su svih ovih godina trebali.