Velika građevinska investicija koja se priprema nasuprot novog Muzeja suvremene umjetnosti većini neće značiti mnogo. Na mentalnoj karti grada, onoj koju svatko nosi, Novi Zagreb, čak i među Zagrepčanima, ionako ne postoji. Spremni smo reagirati na prepravke fasada ili izgradnju podzemnih garaža u Donjem gradu, ali ono što nije 'grad' ne može biti ni predmet građanske zabrinutosti. Ipak, obratimo li pažnju na ono što se posljednjih deset godina dogodilo na prostoru uz Aveniju Dubrovnik, uvidjet ćemo da se obrazac tranzicijskog zagrebačkog društva jasno odrazio u prostoru. Od Jakuševačkog sajmišta, preko centra Avenue Mall i oronulog Velesajma do novosagrađene Arene i graditeljskih prvijenaca umirovljenih likova iz crne kronike na Laništu, novozagrebačke novogradnje i afere oslikavaju našu političku, prostornu i gospodarsku kulturu jasnije od bilo kakve kulturne kritike. Recentni primjer parceliranja zemljišta i organizacije arhitektonsko-urbanističkog natječaja za poslovni centar u Sopotu, još jedan je dokaz da se gradskim prostorom upravlja bez kriterija te da je kvalitetno i dugoročno gospodarenje prostorom ustupilo mjesto kratkoročnom mešetarenju.

Novi Zagreb počeo je nastajati na prekosavskim pustopoljinama u pedesetim godina prošlog stoljeća.

Uslijed dnevnog marljivog forenzičarenja po fašističkim i antifašističkim grobnicama, premalo je vremena misliti o socijalističkom Zagrebu. No, kako smatra većina arhitekata, povjesničara umjetnosti ili urbanih sociologa, tadašnja je količina i sinergija političkih, kulturnih i tehnoloških izuma, u svjetskim relacijama, bila daleko iznad prosjeka. U Novom Zagrebu nalaze se spomenici najnaprednije arhitekture, urbanizma i građevinske tehnologije 60-ih i 70-ih. Brak između modernog urbanizma i državnog socijalizma sanjao je snove o besklasnom gradu. 'Svi smo bili isti', govorili su doseljenici prvih naselja koji su se useljavali u stanove zgrada koje su se tek dovršavale. Upravo je zato danas, iz perspektive poimanja vlasništva, važno istaknuti da je zemljište na kojem se nalazi Novi Zagreb dekretom postalo javno vlasništvo. Nove stambenjake i ceste socijalistički su urbanisti crtali preko postojećih njiva i sprudova koji su bili u nečijem privatnom vlasništvu. Takva situacija je danas nezamisliva – i dobro je da je tako. Ali ono što smo mi baštinili, osim avangardnog prostornog koncepta i kulturnih vizija, je i javni gradski prostor. Urbanisti kapitalističkih i socijalističkih zemalja crtali su iste planove. Socijalističkom se urbanistu posrećilo jer su njegovi snovi u potpunosti rezonirali političku stvarnost.

Novi Zagreb građen je bez ikakvog povijesnog kontinuiteta. Njegov herojski urbanizam nije priznavao povijesne uzore jer je nastajao na praznoj ledini. Ali danas ovaj dio grada ima jasnu morfologiju koju treba razumijevati i poštivati. Socijalistički Novi Zagreb sa svojom urbanističkom strukturom predstavlja jasan preduvjet svega novog što nastaje. Zemljište se više ne može tretirati kao ledina. I ne samo to. Antropolozi bi rekli da sav onaj kulturni materijal upisan u prostore njegovih urbanih lokaliteta također predstavlja zatečeni kapital koji se mora uzimati u obzir.

Sve je to potpuno zaboravljeno u aktualnom natječaju za urbanističko-arhitektonsko rješenje Poslovnog centra Sopot. Radi se o četvrtom, jugoistočnom dijelu velikog raskršća avenija Dubrovnik i Većeslava Holjevca. Stručne kritike koje je na rad nadležnih gradskih službi uputilo društvo zagrebačkih arhitekata su brojne, ali je najvažnija ona u kojoj se Grad proziva zbog štete koja je učinjena prodajom dijela spomenutog zemljišta. Šteta je zapravo učinjena skidanjem karaktera gradskog projekta koji bi formatom i kvalitetom odgovarao važnosti ove lokacije. Upravo se nemar za ono što će se graditi na lokaciji može iščitati iz natječaja u kojem novi mješoviti sadržaji nisu nimalo definirani tipom ni opsegom građevine. Svi parametri koje projektanti moraju poštivati vrlo su općeniti jer su doslovno prepisani iz generalnog urbanističkog plana.

Nejasno je zašto je Grad prodao samo vredniji dio zemljišta. Još je manje jasno zašto je na preostalom zemljištu ipak zadržao oznaku gradskog projekta. Ali je zato jasno da nije postojala prepreka da se postigne dogovor s investitorom za cijelo zemljište, pa da se isplanira kvalitetan veliki projekt i dogovori procedura koja će tu kvalitetu garantirati. Također je sasvim jasno da će prodano zemljište nakon provedenog natječaja i dobivene lokacijske dozvole vrijediti mnogo više. Tako je gradski teritorij još jednom sveden na općenitu odredbu GUP-a, a jedna od najvrednijih gradskih lokacija obezvrijeđena kao da sve ono što se oko nje nalazi ne postoji. Javno je dobro, i pritom nepriznato kulturno dobro, još jednom postalo jeftino dobro.

Što o svemu tome misli desetak tisuća stanovnika koji su se od 1965. do 1973. doseljavali u Sopot, koji su se ovdje rađali, išli u školu i gledali kako se četiri ugla raskršća velikog gradskog centra planiranog još 1971. popunjavaju sa 30 godina zakašnjenja? Najprije je 1989. izgrađena palača Ine, onda je nedavno na mjestu planiranog velikog kulturnog centra iznikao Avenue Mall ili suvremena inačica kulturnog centra. Za razliku od svog dijagonalnog susjeda, Muzeja suvremene umjetnosti, po svojoj monofunkcionalnosti i reprezentativnosti ipak pripada socijalističkom kulturnom modernizmu ili vremenu kad su političari ovlaš koristili arhitektonski PR.

Zagrepčani protiv Zagreba

Jednako kao i neaktivni prekosavski, krivi su i ostali Zagrepčani. Oni koji žive u 'gradu'. Svi koji misle da Novi Zagreb nije grad. Da u velikim betonskim spavaonicama Sopota otuđeni susjedi šutke putuju liftovima, a kada se oni pokvare, svoje smeće bacaju s desetog kata na dječje igralište.

Premda Novi Zagreb više nikako nije na periferiji, ostao je na periferiji neispisane povijesti i urbane memorije.

50 godina on putuje zrakopraznim prostorom naše kulturne povijesti i postavlja nam isto pitanje na koja ne znamo odgovor: Kako upravljati javnim prostornim resursima?

Kao što fantom socijalizma lebdi nad našom kulturnom, moderni urbanizam pritišće zagrebačku urbanističku psihu. Do trenutka kada ga proglasimo kulturnim dobrom, proći će još mnogo vremena. Građanima sklonim romantiziranju 19-stoljetne prošlosti nije ni na kraj pameti da se njihovo pravo na grad i urbanu kulturu rješava i ovdje. Šteta, jer Sopot nam otvara vizuru koja je utkana u strukturu razvoja svakog grada, vizuru odnosa između političke moći, financijskih tržišta i urbane kulture.