Zanimljivo: predsjednik Srbije Boris Tadić osjetio je nekidan baš u Bruxellesu od svih mjesta potrebu da se zabrine za Hrvate iz BiH. Na nekom savjetovanju tamo izrazio je zabrinutost jer da je od 800 tisuća Hrvata u

BiH ostalo samo pola milijuna. Upozorio je i da bi i taj ostatak, gotovo reliquia reliquiarum, mogao zapaliti za Hrvatsku čim ona 2013. uđe u Europsku uniju. Sasvim politički korektno, je li, naglasio je da 'sva tri naroda samo ravnopravno' itd., itd., da je Dayton svetinja i da s Milom Dodikom ima odlične odnose, u što nismo ni sumnjali. Dodao je, dakako, još i Ivu Josipovića: njih su dvojica 'garanti mira i stabilnosti' u regiji; da se čovjek uplaši jer su to svojevremeno bili i Slobo i Franjo.

Finese i detalji 'humanog preseljenja'

Naravno da se Boris Tadić pred tom nekom europskom publikom nije upuštao u finese problema. Mi ovdje možemo. Naime, mora da ima nekih razloga zašto je broj Hrvata u BiH toliko pao. Postoji i razlog zbog kojega je to Borisu Tadiću zasmetalo. Prvo i prije svega, Karadžić i Mladić su do 1992. na Hrvate u Bosni i (mnogo manje) Hercegovini gledali isto kao i Miloševićeva vlast: kao na neprijatelje koje valja što pobiti, što istjerati. Franjo Tuđman imao je ideju 'humanog preseljenja' koju je dijelio s Dobricom Ćosićem. Inače, 'humano preseljenje' je kad vas ne ubiju, ne siluju vam ženu i kćer i dopuste vam da ponesete onoliko koliko stane u plastičnu vrećicu, a nije novac i zlato.

Podsjetit ćemo i da je banjolučki nadbiskup Vinko Puljić uvelike pridonio projektu iseljavanja Hrvata iz te regije; oni jesu bili okrutno diskriminirani po razbojničkim vlastima 'Republike Srpske', to je istina; ta je diskriminacija, međutim, bila korištena kao isprika za željeno 'humano preseljenje'. Moglo se i drukčije s tim, ali to je druga i duža priča. Nakon Oluje, mnogi Hrvati iz Srednje Bosne planski su preseljavani na teritorij oslobođen od 'humano preseljenih' Srba. Ta bi stvar bila manje tragična da Tuđman nije krenuo u sukob s Bošnjacima, sve u dogovoru s Miloševićem, pa je i to dovelo do odljeva hrvatskog stanovništva, nadasve iz te iste Srednje Bosne. To su povijesne činjenice; žao nam je, ali je tome tako. Iseljavanje i preseljavanje Hrvata (i ne samo njih!) iz BiH posljedica je združenog zločinačkog pothvata sve tri strane i točka. Ostavimo sada po strani ulogu 'Herceg-Bosne' u svim njezinim oblicima i ukazanjima.

Gutanje žaba i umiljavanje nacionalistima

Boris Tadić, dakle, zanemario je te neke detalje, vjerojatno da ne bi zamarao cijenjeni auditorij koji ionako nije navikao na ozbiljna razmatranja; to je tamo davno izašlo iz mode. Postoji tu, međutim, još jedan jak razlog za tu iznenadnu brigu. Taj razlog je Mile Dodik i njegovo čudo od države. Mile je Dodik omiljeni kućni ljubimac Tadićeve administracije; o srpskim nacionalistima i da ne govorimo; upravo zbog njih on se tako dobro kotira kod Tadića. Primijetili ste već da politički Beograd Milu Dodika pušta s povoca svaki puta kad treba zategnuti odnose sa susjedima. Posljednji je primjer bio onaj njegov blef s 'referendumom'.

Svako malo Mile Dodik ili neka slična navinuta marioneta potegne onu sumnjivu simetriju između Kosova i Republike Srpske: ako – onda... Kao da su to međusobno povezane stvari. Svako malo spomene se i ta blesava priča o 'ujedinjenju' sa Srbijom. Od toga razumni ljudi u Srbiji pobjesne upravo koliko i Albanci iz Albanije kada im se spomene 'ujedinjenje' s Kosovom: samo im još to fali! Koliko i Republici Hrvatskoj Hercegovci, kad smo već kod politički nekorektnih ispada.

Ne priča Boris Tadić o Hrvatima iz BiH zbog Hrvata iz BiH nad kojima se njegova osjetljiva dušica raznježila. On o njima priča u funkciji projekta 'trećeg entiteta' koji bi Mili Dodiku 'legao kao budali šamar' (pljuska), što vele Bosanci. Taj 'treći entitet' već godinama je omiljena tema hrvatskih i srpskih nacionalista; to je tek jedan od pojavnih oblika onoga o čemu su Radovan Karadžić i Mate Boban razgovarali u Grazu travnja 1992: pola Bosne nama, pola vama, a Bošnjaci niz Neretvu; ono što preostane imat će 'Alijinu fildžan-državu', kako se to u ratu zvalo na Palama. Taj je projekt bio započet: sjetimo se samo po oružju bratske suradnje Srba i Hrvata po Bosni i Hercegovini od 1992. do čak 1994. Onda su Velike Sile podviknule i Gojko Šušak morao je 'progutati žabu', kao se bio izrazio. Ta poslovična žaba bila je Federacija BiH. Sasvim prigodno, nitko se više toga ne sjeća – osim onih koji na tom projektu rade i dalje.

Može se, naravno, razmatrati bi li i koliko taj 'treći entitet' pomogao Hrvatima u BiH, bi li spriječio njihov egzodus u Hrvatsku nakon 2013. To su pitanja za malo ozbiljniju analizu, bojimo se. Ali taj je projekt na tragu spomenutog banketa u Grazu i samo je još jedan pokušaj fiksiranja etničkog principa koji nas je do ovdje i doveo. Boris Tadić morao bi biti svjestan toga. Možda i jest, ali on se s toliko brige i nježnosti trsi ne bi li pridobio potporu srpskih nacionalista...