Moram priznati da pomalo uživam u ideološkoj gabuli u koju fašističko divljanje protiv gay pridea u Splitu stavlja naše, i ne samo naše, ortodoksne pristaše liberalizma. Oni, poznato je, tvrde da je garantirana formula

uspješnog i naprednog društva u tome da u svemu bude što manje države, pa me živo zanima ovo. Znači li to da je i u Splitu država trebala biti prisutna u obliku manjeg kontingenta policije, da je umjesto petsto policajaca bilo angažirano, recimo, dvjesto ili sto? A možda je, šta ja znam, bilo sasvim dovoljno i pedeset, dvadeset…

Naravno da nitko razuman neće upasti u klopku ovakvog zaključivanja, pa ću biti zadovoljan i ako samo dvojicu-trojicu liberala privolim da se okvirno složimo u sljedećem. Nije ključna stvar u tome kolika je država, iako nitko normalan nije za nekakve mamut-države, nego kakva je ona ili, preciznije, čijem interesu služi. To se u Splitu zbilja pokazalo kao najvažnija stvar, zapravo, strogo uzevši, kao jedina važna stvar. Kako su s pravom primijetile neke moje novinarske kolege, policija u Splitu uopće nije štitila sudionike gay parade, kako ona tvrdi i kako zdravo za gotovo uzima i većina promatrača, uključujući čak i dio onih koji su tim paradama skloni.

Ne, Karamarkovi oklopnici štitili su dominantnu većinu katoličkih zelota na splitskoj Rivi kojoj se sudionici Pridea otvoreno gade, a okupila se u tako začudno velikom broju (deset tisuća) da Šime Lučin s pravom nagađa da to nije moglo ići bez nečije organizacije. A takvu organizacijsku podršku mogla je splitskoj divljoj hordi pružiti, prema svim dosadašnjim iskustvima, samo državna vlast ili dijelovi državne vlasti, bilo izravno, bilo preko desnih stranaka ultraške nacionalističke i klerikalističke orijentacije. Čim je pukla sramota u Splitu, bio sam spreman staviti ruku u vatru da je bilo baš tako, a nakon što sam čuo izjave čelnih ljudi države, spreman sam staviti i drugu.

Pogledajte, molim vas, filigranski uštimane nijanse u tim izjavama. Ivo Josipović, koji nema operativnu vlast, osudio je nasilje u Splitu, a uglavnom se složio i da treba ispitati i odgovornost policije za to. Premijerka Kosor, u čijoj je ovlasti i policija, također je osudila nasilje, ali na pitanje o odgovornosti rekla je, milo naše, da je o tome razgovarala s ministrom unutrašnjih poslova. A on je, jasna stvar, rekao da je policija odradila posao kako treba i da na njoj nema nikakve odgovornosti. Na kome onda ima? Kada pogledaš kratki, dvočlani popis aktera u Splitu, nema biti tko drugi nego sudionici gay povorke ili njihovi štemerski protivnici, a kako se ove druge samo simbolički, prekršajno kažnjava, ostaju samo – pederi.

Naravno, to Karamarko, koliko god se zna da je tvrdih nacional-klerikalnih stavova, nikada neće otvoreno i javno reći, ali u ovoj zemlji uvijek se nađe tko hoće. U ovom slučaju toga se najspremnije prihvatio splitski gradonačelnik Željko Kerum, koji je pitanje odgovornosti za nasilje riješio po slavnoj patrijarhalnoj formuli da je silovana žena sama kriva za to što joj se dogodilo jer je sigurno, nema boga, nečim izazvala silovatelja. Metnimo ga, kratkom suknjom ili dubokim dekolteom. Isto je i sada. Krivi su same 'tetkice' i 'lezbače' koji su izazvali našeg čestitog i bogobojaznog čovjeka da mu se u ruci nađu kamen ili suzavac, tako glasi Kerumovo objašnjenje i siguran sam da su mu na to nazdravili podignutom čašom mnogi svećenici (uostalom, i objavljeno je da tako misle Rebić, Črpić, Čirko) i dužnosnici HDZ-a.

Ali, evo, i ja dižem čašu. Jer, nitko kao splitski gradonačelnik nije ovako, do jaja, razgolitio liberalnu tlapnju o Hrvatskoj kao navodnoj 'noćobdijskoj' državi (istina nesavršenoj, treba je još dorađivati i, dakako, smanjiti), koja sa strane samo netremice pazi da se različiti interesi u društvu otvoreno ne sukobljavaju i ne staje na ničiju stranu. Koješta! Kerum, kojeg neki splitske kolege nepotrebno vrijeđaju nazivajući ga 'ker-umom', bistro zaključuje da je Hrvatska 'katolička država', što ona u praksi, pusti ti bajke u Ustavu, zbilja i jest. To znači da je ona država jedne vjeroispovjedne grupacije koja službeno ima ogromnu 90-postotnu većinu, ali u njezino ime faktički zapravo vlada privilegirana manjina u politici i Crkvi.

A kada se ta manjina još poklopi, kao u Kerumovom slučaju, s velikim osobnim bogatstvom, dobiješ savršen opis tko je bog i batina u ovoj zemlji. I zbilja, potpuno u skladu s tim, na splitskoj Rivi je bilo i zemaljskih bogova i teških batina, a pitanje čija je hrvatska država razbistrilo se kao u akvariju u kojem redovito mijenjaš vodu. Pa naravno da je to država onih uz čije je blagonaklono zatvaranje očiju bilo moguće divljanje u Splitu, nije nikakva mudrost doći do tog zaključka, kao što je, uostalom, jasno i gdje su glavni korijeni tome. Jedan moj prijatelj sociolog cijelu dramu jugoslavenskih ratova devedesetih objašnjava borbom za to tko na određenom teritoriju ima pravo nositi oružje.

I, razumije se, svi se još dobro sjećamo, brzo je ta stvar raščišćena. Na srpskom teritoriju to ekskluzivno pravo imaju Srbi, na hrvatskom Hrvati, na slovenskom Slovenci, na albanskom Albanci… To je poslije samo malo modificirano u skladu s novim socijalnim, svjetonazorskim, seksualnim i drugim podjelama i to je to, dobili smo državu kakvu imamo. Dobro, može se reći da ni kod stvaranja drugih država u naprednijem dijelu svijeta ovo s oružjem nije bilo bitno drukčije, svugdje je to uglavnom izgledalo isto, ali nigdje kao na ovim prostorima to se nije dogodilo u tako kratkom i zgusnutom vremenu.

Zato se u nas jasnije nego drugdje i vidi da država nije nikakav hokejaški sudac koji pazi da se dvije momčadi palicama ne potuku, nego bogami i sama ima jednu kojom efikasno sređuje koja će od njih pobijediti. I, eto, to je objašnjenje zašto je policija u Splitu samo tobože štitila gay-manifestante, a zapravo bila na strani fašistoidne gomile. Pa zato što ta gomila spada u onu grupu koja 'ima pravo nositi oružje' koje je, sudeći po prekršajnim prijavama koje je podnijela policija, kod određenog broja i nađeno.

Sramota je što su, istodobno kada i u Splitu, gay-parade održane, i to puno masovnije, i u nekim drugim isto toliko katoličkim zemljama – Italija, Poljska – i nikakvih problema nije bilo, naprotiv. Ali, što ako iza te sramote slijedi i puno gore – strahota? Ovo što se dogodilo u Splitu živo podsjeća na bujanje fašizma u nekim europskim zemljama (Nizozemska, Finska, Mađarska), pri čemu u pojedinim slučajevima, kao mađarskom, famozna liberalna država već žmiri i na pojavu fašističkih paravojnih formacija.

Je li to sljedeća stepenica pred kojom i mi stojimo?!