Dođe ti muka kada vidiš Jadranku Kosor na nedavnoj promotivnoj vožnji novog Končarovog niskopodnog vlaka. Nije, naravno, problem u samome vlaku, riječ je o proizvodu relativno visoke tehnološke složenosti, i nije on kriv što u zapuštenoj željezničkoj mreži jedva da ima sa svojih 160 kilometara na sat gdje voziti. Uostalom, i uz to ograničenje, koje još može biti otklonjeno, puno je bolje kada premijerka pušta u promet vlak nego da otvara kao nedavno pogone za proizvodnju banalne kacige, njezin ministar Čobanković ovih dana nekakav 'mlijekomat' na bjelovarskoj tržnici, a Ivo Josipović, koji ne voli u ničemu zaostajati, proljetos tvornicu WC papira.

Pardon, dvije takve tvornice, jednu u blizini Velike Gorice, a drugu pored Dugog Sela. Predsjednik kao da je ovim odlučio preći u konceptualne umjetnike i poručiti da je sranje od hrvatske industrije došlo do točke kada još ostaje samo završno pražnjenje i puštanje vode. I u tome je, eto, ta muka s Kosorovom i njezinim vlakom. Da smo takve prizore imali priliku redovito gledati tijekom protekla dva desetljeća, da su otvarane nove tvornice, poljoprivredna gazdinstva, lučka postrojenja, željezničke pruge i terminali, ne bi Hrvatska danas sličila na deindustrijaliziranu pustaru u kojoj ne uspijeva ništa osim neuspjeha i očaja.

Ovako, taj vlak samo je oživio sliku kolosalnog privrednog propadanja, još više povratka HDZ-a na mjesto zločina jer su dobri primjeri kao ovaj mogući još samo kao sretni izuzeci koje će premijerka počastiti svojim širokim osmjehom jer očito nije svjesna o čemu se ovdje zapravo radi. Ja se, međutim, vrlo dobro sjećam kako je sve počelo. Čim je HDZ došao na vlast 1990. godine, odjednom si na svakom koraku mogao nabasati na 'stručnjake' iz te stranke koji su te uvjeravali da Hrvatska može odlično živjeti samo od usluga, prvenstveno bankarskog tipa, od trgovine i od turizma, a da joj proizvodnja, čak i poljoprivredna, ali posebno industrijska, zapravo uopće ne trebaju.

Ako je ta industrija još poslovala sa sovjetskom Rusijom, danas respektabilnom ekonomskom silom s kojom svi na kapitalističkom Zapadu žele surađivati, averzija je dobivala upravo gadljivi prizvuk. Sve to treba potaracati i uništiti, tvrdile su ove 'ekspertne' šuše, jasno stavljajući do znanja da ideološki rat protiv socijalizma ne može biti dobiven ako ostanu na životu privredni giganti poput Prvomajske, Jedinstva, Đure Đakovića, Rade Končara, TPK. Jugoturbine... Eh da, i tih gnjusnih PIK-ova. Kao da su i traktori, lokomotive, generatori, parni kotlovi itd. imali u sebi opako mutirani gen komunizma! I zbilja, sve to, ili ogromna većina, ubrzo je opustošeno, opljačkano, ukratko zbrisano.

Razmjeri tog satiranja neviđeni su, tako da ni HDZ-ovci ne vole danas puno o tome govoriti, ali ovih dana naišao sam na podatke koji ga prikazuju ovako. Industrija je s nekadašnjih 45 posto udjela u društvenom proizvodu spala na ispod 20, a poljoprivreda s 12 na 5,5 posto, uz isti toliki pad obradivih površina. Protivno najavama onih mojih 'genijalaca' s početka devedesetih, pada čak i trgovina, istina nešto laganije (sa 17,5 na 15,5 posto), a jedino što silno raste su financijske usluge, posebno u bankarstvu. One, međutim, imaju nezgodnu osobinu da ne mogu zaposliti ni izbliza onoliko ljudi koliko bi Hrvatskoj trebalo. Tako danas ima 400 tisuća manje radnih mjesta nego prije dvadeset godina, usto se vanjski dug više nego udeseterostručio, a strmoglavili su se i ostali ekonomski pokazatelji.

Eto, to je sjajna bilanca HDZ-ove ekonomske politike u ova dva desetljeća, produbljena time što ni SDP nema volje ni ideje da tu nešto promijeni (jedini koji je to imao bio je Ljubo Jurčić, ali njega odnedavno ondje više nema). I onda ti se jednog lijepog dana pojavi Kosorova u vlaku koji nema prugu kojom bi vozio, što se, rekoh, možda i može ispraviti, ali kakve vajde od toga kada on u ovoj ekonomskoj pustoši izgleda kao vlak bez voznog reda, još gore, kao vlak koji povezuje ništa s ničim. Najgore je ipak što uopće nema političkih rasprava tko je i što za ovo kriv, ili su one toliko plitke i plošne da od njih nema nikakve koristi.

Liberalizam jede svoju djecu

Zagovornici ekonomskog liberalizma, a takvi kod nas i dalje žalosno debelo dominiraju, tvrde da je izlaz iz krize hrvatskog liberalnog modela u još više liberalizma, optužujući državu da svojim brutalnim arbitriranjem guši 'slobodno tržište'. Ono bi, navodno, sistemom samoregulacije već ponudilo rješenja. O, kako je to bolno zabijanje glave u mokri pijesak. Arbitriranja ima, još kako, i u najrazvijenijim državama liberalne ekonomije, u protivnom bi sve već otišlo dođavola, a kada zanemariš nijanse ono ondje i ovo ovdje poklapa se zapravo i u svim drugim ključnim stvarima. Uz ostalo i u tome da se i u tim najrazvijenijim ekonomijama već dulje zapušta industriju i proizvodnju, a eruptivno raste financijski sektor, gdje su profiti veći, ali nesigurniji (to je i najkraća definicija sadašnje krize kapitalizma u svijetu).

Zato i tamo traje drama zatvaranja sve većeg broja radnih mjesta, štoviše proletariziraju se sve širi slojevi stanovništva, pa se umjesto nekadašnjih tvorničkih štrajkova javljaju sve masovniji gradski 'ustanci', kao u Grčkoj ili Španjolskoj. Tko može reći da je iznenađen? Ako više nema tvornica, gradskih trgova je, zar ne, još uvijek sasvim dovoljno. Neki su ovo shvatili brže od drugih i odmah iz toga izvukli korist. Nijemcima se prvima osvijetlilo da svijet ne može izgledati tako da Kina proizvodi sve što ostalima treba, a zapadne ekonomije će kreditiranjem te proizvodnje i općenito razvijanjem financijskog sektora živjeti sasvim dobro i bez proizvodnje. Filozofija 'kruha bez motike' na dulju stazu naprosto ne može opstati.

Zato su u najkraćem roku revitalizirali njemačku industriju, vratili se smjesta u vrh svjetskih izvoznika i sada relativno mirno čekaju rasplet događaja. Sitni epigoni i imitatori zapadnog liberalnog modela iz Hrvatske i šire iz ex-Yu regije još to nisu shvatili niti mogu shvatiti. Oni taj model nisu sami projektirali, nego samo papagajski usvojili i sada ne znaju što u njemu ne valja i što treba mijenjati. Zato im je najjednostavnije stisnuti se u svome ćošku i čekati što će dalje biti. Ali, neće biti dobro, ne može biti dobro! Nepopravljive greške već su učinjene. Hrvatska je, naime, poput one lude žabe koja se dala potkovati kada je vidjela da to rade s konjima, naprosto napravila sudbinski korak previše.

Ne samo što je rastrajbala svoju industriju pa mora uvoziti sve što je dosad sama proizvodila, nego je predala i praktički sve banke strancima, tako da sada plaća taj uvoz kreditima banaka iz istih tih zemalja iz kojih uvozi. Molim da se ovo ponovno pročita. Naime, takvu ekonomsku politiku ne bi vodio ni zadnji pacijent u umobolnici, iako odmah vidiš da to u nas – kao ni u Grčkoj, Španjolskoj i drugdje – ne bi išlo da pacijentu nisu pomogli i doktori, tvorci ovakvog ekonomskog modela sa Zapada. Oni se sada, naravno, prave da s tim nemaju ništa, štoviše optužuju posrnule ekonomije na jugu kontinenta riječima koje su odavno prešle granice nacionalne netrpeljivosti, pa i rasizma.

To je puno jednostavnije nego priznati da je ovakav model kapitalizma otpočetka bio osuđen da krahira, i to iz razloga koji oni vjerojatno neće nikada shvatiti, a zajedno s njima ni naša nasmiješena premijerka. To je da kapitalistička ekonomija nije sama sebi svrha, nego da mora služiti ljudima, njihovom zapošljavanju i dostojnom socijalnom zbrinjavanju, u suprotnom i samoj sebi kopa grob. Eto, da ne duljim, zato imam taj loš osjećaj da je onaj Kosoričin vlak došao niotkud i da vozi nikamo.