Nakon hapšenja generala Mladena Kruljca neki su komentatori vrisnuli da što se čekalo više od deset godina, koliko se za donedavnim zapovjednikom Kopnene vojske vuku optuže za premlaćivanja, ulične obračune bandi, čak i za likvidacije srpskih civila u Bljesku. Galama je, naravno, na mjestu, za što je uostalom potvrda već stigla i iz ureda predsjednika Josipovića i Ministarstva obrane, gdje su odmah išli na smjenu Kruljca, umjesto na suspenziju, kako je uobičajeno
E sad, čovjek se pita ovako. Ako je Josipoviću i MORH-u trebalo samo dan-dva da shvate kakvu ništariju imaju pred sobom, onda je tom nikogoviću morala biti na raspolaganju silna, stvarno silna zaštita da ostane
tolike godine netaknut. I to zaštita u koju su po logici stvari morali biti uključeni, direktno ili indirektno, i oni sami, jer kakav je to sustav koji ovako brzo donosi odluku o nečijem smjenjivanju, a nije u stanju kontrolirati ono što je on cijelu vječnost radio. Nešto tu, otprve bi prokljuvio čak i zvuzlani inspektor Clouseau, nije u redu.
Kako bi i bilo u redu kada Stipe Mesić, koji je i postavio Kruljca na zapovjedničku dužnost i pod kojim je on najdulje obavljao taj posao, začuđeno diže monumentalne obrve i kaže da se generalovo hapšenje ne može objasniti drukčije nego zavišću, jalom onih koji ga nisu voljeli. Pokazalo se da ipak može. U jednom od takvih objašnjenja veli se da je Kruljac zadužio Mesića time što je, u vrijeme kada je ovaj proveo poznato umirovljenje grupe generala, izrazio spremnost da mu sa svojim vojnicima pomogne u slučaju da to dovede do generalske pobune.
Ako je ova indiskrecija točna, a dosad je nije demantirao ni Mesić ni itko drugi, cijela priča seli na drugi teren, gdje se otvara pitanje smije li se besprizornim tipovima progledati kroz prste i honorirati to što se u nekom trenutku stave u službu općih interesa. Ako to pitate neke od aktera ove priče - smije. Hrvatska vojska je na početku rata devedesetih uredno primala u svoje redove kriminalce koji su, uz izravnu suglasnost Franje Tuđmana, odlazili iz robijašnica drito na front. I policija ima u podzemlju svoje krtičnjake u kojima doušnici kupuju milost ako prokazuju ribe veće od sebe.
I dobro, sve se to može razumjeti, zapravo prije podnijeti, ako se zna da toga ima i drugdje u svijetu, od Legije stranaca u Francuskoj i starijih primjera u otomanskoj Turskoj ili Rimskom Carstvu, do raširene prakse zaštićenih svjedoka, koji se sada javljaju i u hrvatskoj sudskoj praksi. Ali pod jednim striktnim uvjetom. To je da se ulaskom kriminalaca u vojsku i ona sama ne pretvori u kriminalnu bandu, čega je, hvala na pitanju, u hrvatskom slučaju itekako bilo (Zagorec, Andabak, Ćesić Rojs, Norac, Glavaš...). I da se silaskom policije u podzemlje i ona sama ne pretvori u dio tog podzemlja, čega je, još jednom hvala na pitanju, također bilo (Rončević, Kirin, Vekić, Merčep...).
Na objema ovim listama prostro se, primijetili ste naravno, sve sam go 'naš vitez', a nigdje, osim u Srbiji, kriminalci nisu našli boljeg načina da se do krajnjih granica zaštite od kažnjavanja. Kada smo ovo riješili, lakše je odgovoriti i na pitanje smije li se demokracija koristiti uslugama i honorirati nedemokratske metode raznih probisvijeta i mufljuza. E, tek je tu definitivno jasno da ne smije. Najbolji primjer za to su Sjedinjene Države. One su, postavši silom nakon Prvog, a velesilom nakon Drugog svjetskog rata, najozbiljnije pretendirale da postanu i najviši moralni autoritet u svijetu, jer nikada nisu vodile kolonijalne ni zločinačke ratove.
Ali to je palo u vodu nakon što su zatim počele nepozvano igrati ulogu svjetskog policajca, i naročito nakon što su počele koristiti, kako su ih tamo sami nazvali, 'naše kurvine sinove'. Riječ je o diktatorskim režimima koji su, samo zato što su bili antikomunistički i antimarksistički, mogli ostati nedemokratski i satrapski dokle su htjeli. Nije bilo nikakva straha da će im zbog toga banuti nikakva međunarodna ljudskopravaška i humanitarna inspekcija. U vrijeme Hladnog rata najviše ih je bilo u Latinskog Americi (Nikaragva, Čile, Panama…), a nakon propasti komunizma fokus je pomaknut pa su sada najprisutniji u arapskom svijetu (Saudijska Arabija, Jemen, Bahrein, Tunis do svrgavanja Bena Alija).
Nikada u zapadnom demokratskom svijetu nisu aplaudirali Amerikancima zbog tih njihovih 'kurvinih sinova', ali, da se ne lažemo, nisu ni poderali grlo da protestiraju, štoviše danas Europa slijedi američku politiku u arapskom svijetu tu negdje, do predzadnje točke i zareza. Tako je posredno i ona dobila svoje divlje 'sinove' na lancu. To je dobro znati kada se govori o moralnom zdravlju današnjeg svijeta.Uostalom, svoje 'kurvine sinove' vole imati čak i navodni moralni patrijarsi svijeta, kao Vatikan, istina malo drukčije vrste, ali ništa bolje. Sveta Stolica je, naime, dala ugraditi u ugovore s mnogim državama, uključujući i Hrvatsku, klauzulu koja zabranjuje nacionalnim policijama privođenje svećenika, a da prethodno nisu o tome obavijestile njihove nadređene. Dobro, reći će netko, u čemu je kvaka, obavijestiš pa uhapsiš, nije to neka greda.
Ali već su zabilježeni slučajevi, kao u Belgiji, da su sudovi zbog neispunjavanja te klauzule puštali na slobodu i dokazane pedofile iz crkvenih redova. Dakle, 'kurvini sinovi' izvukli su se u direktnoj režiji Vatikana, koji se ovdje evidentno pokazao u bezbožnom svjetlu, i belgijskih vlasti, koje su se naprotiv pokazale toliko prepobožnim da je i Onome Gore sigurno pao mrak na oči. Ali, dobro, pustimo to i vratimo se mi svojim brojnim 'sinovima', u ovom slučaju Kruljcu. Njegovo hapšenje još je jedan efektan skalp u antikorupcijskoj hajci Jadranke Kosor, toliko smion da, parafrazirat ću Petera Galbraighta, u vezi procesuiranja zločina nakon Oluje, tako valjda ne bi postupio ni SAD.
Ali, budimo realni, nije to baš tako. SAD ima tako snažno i stabilno pravosuđe da čak i takve svinjarije kao što je otvaranje mučilišta Guantanamo na Kubi, a ne na američkom tlu - tako se izbjeglo da zatvorenici koriste pravnu zaštitu koja je na raspolaganju američkim građanima - govore o superiornosti tog pravosuđa. Hrvatska, naprotiv, ima tako razoreno i jadno pravosuđe - zar bi u suprotnom Glavaševim ljudima palo i na kraj pameti pokušati podmititi Vrhovni sud - da sliči na liječenog alkoholičara koji nakon tko zna koliko popijenih stolitara više ne smije prinijeti ustima ni napršnjak pića. Tu se nove greške ne opraštaju. Eto, zato je ovo s Kruljcem istodobno i uspjeh i veliki, strašan neuspjeh, poslije kojeg nisi nimalo siguran što će dalje biti.
Zato jezu izaziva i sudac Naumovski koji prije nekog dana mrtvo-hladno izjavljuje HRT-u da bi i danas oslobodio ubojice obitelji Zec, iako se sada kreće u procesuiranje tog zločina s u dlaku istim dokazima kojima je i on raspolagao. Zato, na kraju krajeva, ne možeš znati koliko se još kurvinih sinova može ovako bezobrazno junačiti jer im netko iz politike i dalje čuva leđa. A dok to ne znaš, ne znaš ništa, ni gdje u ovoj zemlji završava država, a počinje kupleraj, ni gdje završava kupleraj, a počinje država.
