Početak škole za prvašiće prošlog ponedjeljka bio je prva i najduža vijest na svim informativnim televizijskim emisijama. Nije ni čudo, jer to je značajan i uzbudljiv trenutak i za malene i za njihove roditelje. No o roditeljima i njihovim mukama toga dana nije uopće bilo riječi. A u nekim slučajevima roditelji su došli u predinfarktno stanje.

Dogodilo se to mojoj poznanici – nazovimo je Ana - majci prvašića Ivana. Već na upisu ispunila je formular na kojem se izjasnila da njezin sin neće pohađati vjeronauk. Mislila je da neće biti problema, jer je formalno vjeronauk u našim školama izborni predmet. No pokazalo se da vjeronauk baš i nije toliko izboran koliko je ona očekivala, jer su ostale aktivnosti, poput dramske grupe ili sportskih aktivnosti, svedeni na izborne aktivnosti koje se ne ocjenjuju.

I nije to jedina prepreka njezinoj odluci. Prvo, od 27 učenika u razredu, za 23 su roditelji odabrali vjeronauk kao izborni predmet. Tako je mali Ivan već nakon prvog dana u školi došao kući i odlučno izjavio: 'Ja ću ići na vjeronauk, ali ne bojte se, neću vjerovati u Boga!' Već prvog dana škole Anin je liberalni odgoj doživio poraz, ali to je nekako i očekivala. Ivan je vjeronauk predstavio kao svoj izbor i svoju odluku, iako se radi o konformizmu, jednostavnoj želji dječaka da i sam bude kao i svi ostali, odnosno većina u razredu. Pritisak želje za identifikacijom s grupom prejak je za dječaka od sedam godina i naravno da se dijete prije svega želi uklopiti. Mališan je to odmah shvatio i čak sam formulirao glavnu dilemu: ići ću, ali neću vjerovati. I tako će vuk biti sit, a koza cijela. A majka se našla u nelagodnoj situaciji: ili popustiti djetetu - koje zapravo sluti njezinu dilemu – jer zna što je u pozadini njegove odluke – ili ustrajati na svom principu i zabraniti mu pohađanje satova vjeronauka.

Međutim, kao što je Ana ustanovila već drugi dan na roditeljskom sastanku, odluka malog prvašića nije jedini faktor. Pokazalo se da od 27 djece samo četvero neće pohađati vjeronauk. Oni će dva puta tjedno po jedan sat provoditi zajedno s učiteljicom u knjižnici. No nedostajat će im jedan predmet! Naime, dramska grupa ili sportske aktivnosti nisu predmet, poput vjeronauka, već izvannastavne aktivnosti. I dok se vjeronauk inače ocjenjuje, a ta ocjena ulazi u prosjek, oni koji nemaju vjeronauk imaju ocjenu manje i u neravnopravnom su položaju. Na pitanje zbog čega djeca ne mogu upisati, recimo, informatiku, koja je također predmet, učiteljica je odgovorila da škola (Ministarstvo?) nema novca za platiti nastavnika!

Ana se našla u situaciji da kao roditelj zapravo nema izbora. Jer vjeronauk, premda predstavljen kao izborni predmet, u okviru školske nastave organiziran je tako da zapravo jako teško može funkcionirati kao izborni. Očigledno je problem u tome da još uvijek ne postoji dovoljan broj onih roditelja koji se usude zaokružiti 'ne' na anketnom listiću i time prisiliti školu da njihovoj djeci uvede neki drugi izborni predmet, a ne samo aktivnost.

Naravno da problem nije nov, vuče se sve otkad je vjeronauk uveden kao izborno-neizborni predmet. Ono što je novo jest činjenica da ni nakon toliko godina još ne postoji kritična masa roditelja koji bi mogli, a ipak ne zahtijevaju da im škola ili Ministarstvo, svejedno, razriješi njihove dileme. Da djecu pripadnike manjinskih naroda ili religija ni ne spominjemo… Zašto bi oni i njihova djeca dolazili u sukob sa svojim načelima i vjerovanjima?

Anini roditelji, kao pripadnici moje generacije, rekli su joj – a što bi drugo – da ne drami jer, eto, svi smo mi isto išli u školu i slušali ideološke propovijedi i koještarije, marksizam, ONO i DSZ, pa što nam danas fali? Dijete će preživjeti pranje mozga, a kućni će odgoj vjerojatno imati presudan utjecaj na njegovo religijsko uvjerenje. I nikom ništa!

Naravno da su djed i baka u pravu kada govore iz svoje perspektive uvjetovane svojim životnim iskustvom. Pa da, ideologija ova ili ona, otrpiš je, strpaš je u ladicu i zaboraviš. Ali ni oni nisu posve u pravu. Demokratska politička promjena nije se dogodila zbog toga da bismo i dalje trpjeli nametanje ove ili one ideologije kao službene, već da bismo mogli odabrati ono što nam odgovara.

Roditelji, djeca i nova podobnost

Pritom, govoreći o vjeronauku u školama, polazim od pretpostavke da je većina Hrvata katoličke vjeroispovijesti i da uvođenje vjeronauka u škole uopće nije problematična odluka države. O tome ovdje nije riječ.

Ovdje je najzanimljiviji konformizam koji se ponavlja sad već i u generaciji sedmogodišnjeg Ivana, u njegovoj 'odluci' da 'odabere' vjeronauk, samo zato što su i svi drugi to 'odabrali'. Roditelji te većine, naime, još uvijek na ovaj način dokazuju političku podobnost, baš kao što su nekoć to činili članstvom u komunističkoj partiji. Nekolicina drugih koji ne bi izabrali vjeronauk, na mukama su kako se nositi ne samo s djetetom, nego i sa školom koja im ne osigurava adekvatnu alternativu, odnosno drugi izborni predmet. Ništa se u smislu podobnosti, dokazivanja pripadnosti, odnosno slobode izbora, nije promijenilo u novom političkom sistemu. Niti će se promijeniti, sve dok se ne stvori kritična masa roditelja koji će činjenicu da je vjeronauk izborni predmet kao i ostali (kojih zasad u nekim školama možda ima, a u nekim zasigurno nema), sasvim ozbiljno shvatiti i zahtijevati pravo na izbor između vjeronauka i nekih drugih predmeta. Kao i u svemu drugome, uostalom.

Sada se majka Ana pita hoće li se eventualnim dolaskom oporbe na vlast nešto promijeniti - ili barem ozbiljno razmotriti uvođenje alternative. Svi se još sjećamo da je vođa oporbe ne tako davno izjavio da nema ništa protiv vjeronauka u školama. Problem je u tome što crkva u Hrvatskoj nije državna, iako se tako tretira. Treba neprestano podsjećati na to da je Hrvatska sekularna država – kao i sve druge države u Evropi. No ova priča o prvašićima i dilemama njihovih roditelja ne svjedoči u prilog tome.