Kažu da svaka velika obitelj ima barem jednu veliku tajnu. U europskoj obitelji tajna je da neki članovi nikada neće moći vratiti svoje dugove. Grčka, i još neki. Kao što je uobičajeno u svakoj velikoj obitelji, svi su spremni pomoći na riječima. No kad je lisnica u pitanju, stvari već idu teže. Nitko ne želi sina razmetnoga, a kamoli više njih. Razmetni su sinovi tajna svake velike obitelji.

U našoj je maloj obitelji tajna da je javni sektor – sva ta ministarstva, agencije i državna poduzeća - prevelik. Neefikasan. Tajna je da se tamo neće moći održati zaposlenost, postojeći stupanj zaštićenosti i visina plaće. Opet, kao što je uobičajeno u svakoj obitelji, svi pomažu ne bi li pričom što bolje prikrili tajnu. Političari su važan dio obitelji, pa je posve logično da oni u ovoj kampanji neće najavljivati razotkrivanje tajne – smanjivanje zaposlenosti, zaštićenosti i/ili plaća u obitelji. To bi dovelo do obiteljskog raskola.

Dakle, po tome smo Europejci: tradicionalna smo obitelj koja štiti sve svoje, a ponajviše svoje tajne. I jaki smo na riječima. No tu ne prestaju svi razlozi zbog kojih je Hrvatska prava mala europska zemlja.

Možda ste čuli da je naše gospodarstvo nekonkurentno, da su troškovi previsoki u odnosu na produktivnost, i da nismo dovoljno tehnološki opremljeni i inovativni. Navodno nam manjka i poduzetnički nerv.

Europske vrijednosti: država i birokratizacija

Zamislite jednu drugu zemlju - zemlju X. Zemlja X ima premale privatne izdatke za obrazovanje. SAD ima puno veće privatne i ukupne izdatke za obrazovanje u postotku BDP-a, i to se smatra jednim od razloga zbog kojega se 17 od 20 vodećih svjetskih sveučilišta nalazi na teritoriju SAD-a. Prema broju registriranih patenata i licenci zemlja X zaostaje za SAD-om i Japanom, a sustiže ju i Južna Koreja. Kada je riječ o izdacima privatnog sektora za istraživanja i razvoj, američka internetska kompanija Google za istraživanja i razvoj na području informacijsko-komunikacijskih tehnologija sama troši (točnije: investira) 70 posto više od cijele zemlje X kroz program za istraživanja FP7. Sve to piše u izvještaju ugledne savjetničke kuće Ernst & Young 'Nova generacija inovacijskih politika'. Pogađate: zemlja X je Europska unija.

Međutim, ni tu ne prestaju svi razlozi zbog kojih je Hrvatska prava mala europska zemlja. Promislite još jednom o izvještaju Ernst & Younga. Kada je riječ o javnim izdacima za obrazovanje, istraživanja i razvoj, sve je u redu. Stvari pucaju u privatnome dijelu. Privatno neugodno asocira na privatizaciju. A Europa ne voli privatno i privatizaciju. Ona voli jaku državu i moćnu birokraciju.

I mi smo pravi Europejci: prognali smo privatizaciju iz javnoga života. Kada su manji paketi dionica JANAF-a i Croatia osiguranja neki dan preneseni na umirovljenički fond, cijeli je politički spektar ustao: nacionalna izdaja, zlato, srebro, prodaje se krv (ta je metafora najjača). Pri tome nitko nije primijetio da je država i dalje ostala većinski vlasnik u obje kompanije. Ako pažljivije slušate nastupe političara, primijetit ćete da se nikakva privatizacija nigdje ne spominje.

Ako mislite da smo po tako uspaljenim reakcijama mi posebni, varate se. U svakoj boljoj europskoj zemlji javnost i političke elite dižu se na noge ako se neki luđak drzne dirati u 'obiteljsku srebrninu'. Ne postoji jači ljudski motiv od kontrole nad resursima, pa makar ti resursi pod tom kontrolom propadali. Javna kontrola je sama po sebi najveća vrijednost, pa makar služila i tome da se na njoj hrane privatni interesi.

Dakle, kao pravi Europljani s velikim tajnama, ulazimo u predizbornu kampanju i nudimo neke mistične mehanizme koji će pokrenuti ulaganja i razvoj. Privatizaciju ne spominjemo. Ona ne stanuje ovdje. Baš kao pravi Europljani, gledamo kako naši vuku novac iz naših nacionalnih resursa pod kontrolom politike, dok nas drugi sustižu i prestižu, no ne brinemo zbog toga. Štoviše, nakon svih lopovluka i neefikasnosti u javnim tvrtkama i dalje padamo na štos da je kontrola nad tim resursima nacionalna vrijednost per se.

Jer, nije baš sve u poduzetništvu, inovacijama, pameti i radu. Ima nešto i u kvaliteti života i osjećaju kontrole. Na primjer, Europa ima najljepše vrtove na svijetu. Nije li i sam Voltaire na kraju Candidea napisao da je najvažnije uzgajati vlastiti vrt? I mi imamo lijepih vrtova i ugodnih mjesta za život. Da, jedini je problem što su najljepši vrtovi nastali pred puno godina. A svaka stara slava prije ili kasnije prolazi, baš kao što svaka imovina s vremenom gubi svoju vrijednost ako ju se pažljivo ne održava i čuva.