Tko bi se kladio na to da je tako učinjeno zbog predstojećih izbora i dodvoravanja biračima, ne zaslužuje zaraditi ni pet lipa jer to znaju i tek izlegli vrapci na Gornjem gradu. Ali ovdje nije zanimljivo samo zašto, nego možda još više kako.

A kako je ovo zamislila provesti Kosoričina vlada, zaslužuje ući u sve antologije političke blesavosti i šeprtljavosti. Najprije Ina. U Banskim dvorima navrli su da ona ostane hrvatska, tj. ne ode u ruke strancima, Mađarima i naumili su to urediti ovako: nitko osim hrvatske države ne smije imati više od 49 posto njenog vlasništva. Da, pitat ćete, i što je loše u tome da Hrvatska štiti svoje najveće, nakon svega umalo i jedine preostale ekonomske vrijednosti? Ma, ništa, brate, tko tu i tamo zaviri u ovo što ovdje pišem, znat će da mi ne može biti nimalo krivo ako se nešto zadrži u hrvatskom vlasništvu. Naravno, pod uvjetom da to sliči na slovenski model iz devedesetih, a ne na one muljatorske ortačke ugovore kojima su opustošeni Dubrovačka i druge banke.

Ali, ponavljam, ovdje je ključno kako to radi sadašnja hrvatska vlast, a ona to radi nikako. Da to radi barem kako-tako, shvatila bi da je odavno prošla baba s kolačima i da tu vlast više nitko ništa ne pita. Stupivši nakon višegodišnjeg teturanja na dovratak Europske unije, Hrvatska naprosto mora poštivati pravila koja ondje vrijede, a ona zabranjuju ovakvo limitiranje vlasništva, što su osjetili i sami Mađari kojima nije dozvoljeno da na ovakav način zaštite MOL od ulaska austrijskog odnosno ruskog kapitala. Sada se Kosorova vadi da su u ovom slučaju nastupile izvanredne okolnosti koje su nastale zbog sumnje da su Mađari stekli većinska upravna prava u Ini mitom koje je primio Sanader.

Ali, to obrazloženje isto je kao obrazloženje koje bi dao mali Ivica odlučivši jednog jutra da prijavi doktorat iz politike. Jasno je, naime, da se ovo Sanaderu tek treba sudski dokazati jer ne namjerava se valjda dokazni postupak provesti kroz saborsku raspravu. Osim toga, notorno je da je čitava privatizacija u Hrvatskoj bila uglavnom drugo ime za veliku pljačku, pa je nakon toga samo vuk pojeo poveće stado magaradi i ništa više. Ah, da, donesene su i one zgodne ustavne i zakonske odredbe o nezastarijevanju pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Ali je dosad primijenjeno, tko bi to rekao, opet samo na Sanadera, pa je očito da je čovjeku suđeno da gori u paklu za sve hrvatske grijehe jer ih nema tko drugi okajati.

To je, zar ne, puno jednostavnije nego kopati po savjesti odgovornih za to što se u privatizaciju ušlo bez ikakvog plana, osim da se haharskim vikend-ratom dokrajči socijalizam. Tome su, da se ne lažemo, lijep obol dali i oni u Bruxellesu, koji sada mudro šute, a i zašto bi se istrčavali kada je dovoljno hrvatskih tikvana kojima harčenje hrvatskog društvenog bogatstva nije bilo nikakav problem (danas takve u javnosti predstavlja Borisav Škegro, i to s toliko nabusite samouvjerenosti da mi ponekad izgleda kao nedodirljivi ambasador te jučerašnje, pljačkaške Hrvatske u ovoj današnjoj, opljačkanoj). Takvi su među ostalim zaslužni i za prodaju Ine Mađarima, do čega uopće nije trebalo doći.

Bujni vrt hrvatskih budalaština

Jasno je, naime, da je tu gori kupio boljega, što je mogao vidjeti i svaki laik uspoređujući MOL-ovu upravnu zgradu koja sliči na zadružni dom s onom palačom Ine kraj Velesajma, u kojoj bi rado spustila stražnjice i mađarska vlada, a ne bi, bogami, bilo mrsko ni hrvatskoj. Ipak, Ina je skliznula u ruke Mađara zbog tričave namjere da se popuni neka rupa u budžetu koja se odmah zatim opet otvorila. I oni ondje sada mlate masnu dobit, ali je odbijaju reinvestirati u hrvatske rafinerije, posebno sisačku, jer imaju vlastite, modernije, i druge im ne trebaju. Usput, podsjećam na nedavno objavljen, ali gromko prešućen podatak da je i hrvatski strujni div HEP istodobno ostvario isto toliko golemu dobit, što pokazuje dvije stvari.

Prvo je, vrlo važno, to da se ta dobit ne mora odlijevati drugdje,  nego ostati u zemlji, što je valjda dobro. I, drugo, još važnije, državne tvrtke, kada im začepiš sisaljke korupcije, mogu odlično poslovati i bez da ih se uvlači u riskantni rulet privatizacije, koliko god naši napaljeni svećenici liberalnog kapitalizma uporno tvrdili suprotno. Ali, badava ti, kod nas to jedva itko vidi. I sada bi se cijeli taj bujni vrt pažljivo uzgojenih hrvatskih budalaština htjelo pokriti jednim povijesnim NE Kosoričine vlade Mađarima, iako oni, u krajnjoj liniji, nisu ništa krivi. Samo su iskoristili priliku da je Hrvatska prethodno rekla NE svojoj pameti, što u slučaju Ine treba i doslovno shvatiti jer valjda nigdje nije postojala tolika koncentracija tehnološke pameti kao u toj kompaniji (što se potvrdilo i u Siriji, gdje Ina crpi čak više nafte nego u Hrvatskoj).

Sada su, međutim, Mađari tu glavni, a posebni je sarkazam što u nadigravanju pred Bruxellesom šiju Hrvatsku iako slove kao jedan od najprgavijih i najproblematičnijih članova EU-a (u stalnoj su svađi s europskom centralom oko barem jednog-dva otvorena pitanja). Da to nije slučajno, pokazuje primjer Srbije i ovih njezinih optužnica, jer i tu, vidi, vrijedi slično. Te su optužnice, da se razumijemo, istinsko pravno ruglo, jer je Srbija kroz njih dala sebi ovlasti da progoni ratne zločince u drugim državama ex-Jugoslavije, kao da je nekakav regionalni, balkanski Haag. Ali, Hrvatska se idealno dopunjuje u tom ruglu s njom jer bi sada svojim zakonima poništavala propise Srbije, što je u suprotnosti čak i sa srednjovjekovnim pravnim normama – 'kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone' – a nekmoli s današnjim.

Ali, eto, uzori našeg malog Ivice zajunili su i tu ispravljati krive Drine, iako bi im bilo pametnije da se okrenu sebi i vide što su sami uprskali. Jasno je, naime, da bi optužnice iz Srbije bile obične hrpe papira da je Hrvatska sama procesuirala 'svoje' ratne zločince kada je trebalo i koliko je trebalo. Jer, neće se valjda reći da Srbija šalje ove optužnice isključivo iz pakosti; konačno, jedan s ove najnovije liste optuženih (Glavaš) već je u zatvoru, drugi (Merčep) u pritvoru, treći (Vekić) pod istragom, samo se četvrti (Šeks) nekako izvukao. Još je veći vrag u činjenici da je, prema nekim tvrdnjama, koje, istina, nitko nije dokumentirao, ali nitko ni demantirao, Hrvatska dala suglasnost na ove proširene, 'haške' ovlasti beogradskog suda.

Ako je to točno, onda odmah imaš razloga ponovno povjerovati da je riječ o dogovorenoj igri u kojoj se dva nacionalistička tabora, srbijanski i hrvatski, ispomažu kada im je najpotrebnije, pred izbore (u Hrvatskoj početkom prosinca, u Srbiji na proljeće). Tada grunu ovakve optužnice kako bi hrvatska vlast imala s čime izaći pred birače, ali tada se dogodi i nešto kao ovo puštanje Mirka Norca na uvjetnu slobodu, kako i sirota druga strana ne bi u tome bila prikraćena. U svakom slučaju, puno toga smrdi u ovom obostranom pumpanju domoljubnih mišića, a kada tu paradu domoljublja staviš u kontekst prethodne priče o Ini, dobiješ sljedeće:

što je više ovakvog i sličnih paradiranja, to više padaju gaće u obrani stvarnih interesa zemlje, pa se i u Srbiji priča s privatizacijom glavne naftne kompaniji ponavlja u jednako jadnoj verziji, ovaj put s povlaštenim kupcem iz Rusije. A za to je stvarno sposoban, i to bez ovoliko produciranja i prenemaganja, i mali Ivica. Zato je i prijavio doktorat.