Karl Marx bio je u pravu. Kapitalizam može uništiti samoga sebe – izjavio je nedavno profesor iz New Yorka Nouriel Roubini, kojeg su već i prije četiri godine, kada je jedini prorekao globalnu financijsku krizu, zloguko prozvali 'Doktorom sudnjega dana'. I onda su mnogi odmahivali rukom na njegove svetogrdne tvrdnje o neizbježnim krizama neobuzdanog poduzetništva, svemoćnog kapitala i proždrljivog tržišta, a danas čak i jedan Wall Street Journal, posvećena Biblija američkog kapitalističkog sna, njegove intervjue objelodanjuje s nedvojbenom pažnjom i uvažavanjem. I ne samo zbog toga što se ovih dana čak i u Wall Streetu, središtu globalnog kapitala, okupljaju tisuće prosvjednika u neočekivanom 'antikapitalističkom pokretu'. U posljednjih desetak godina Karl Marx je ponovno došao u modu, a kapitalizam se ponovno našao na optuženičkoj klupi i u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima, a ne samo u onim bivšim istočnim zemljama, u kojima još uvijek veliki dio stanovništva pati od svojevrsne 'marksističke nostalgije'.

Nema dvojbe da Marx nije imao pravo u svojim uzaludnim komunističkim snovima, ali je još prije stotinu i pedeset godina ipak mnogo bolje predvidio neke strukturalne nevolje suvremenih kapitalističkih sustava i od mnogih gospodarskih, znanstvenih i političkih suvremenika. U optimističkim vremenima sedamdesetih godina, kada je manufakturu zamijenio konzumerizam i informacijske tehnologije, koje su za svakoga i svima obećavale opću dobrobit, neslućeni napredak i novo carstvo individualnih sloboda, veličati Karla Marxa, bilo je podjednako suludo kao veličati – Bostonskog davitelja, kako je to napisao jedan od američkih kolumnista. Nakon pada berlinskog zida o zakonomjernim krizama kapitalizma bilo je politički nepoćudno progovarati čak i na čistom teoretskom nivou, a danas se čak i neki kritičari Karla Marxa slažu da je suvremeni kapitalizam, a ne socijalizam, već dobrim dijelom uništio srednju klasu u nekim od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja.

U onim osnovnim raščlambama, ova se ocjena svodi na Marxovu teoriju samouništavajućeg zatvorenog kruga: kapitalizam želi proizvesti i prodati što više u što kraćem vremenu sa što manje radnika, pa tako na tržištu rada stvara 'odbačenu armiju radnika' koja više nema novca da kupuje i troši onoliko koliko bi trebalo trošiti i ulagati da se održi sve vrtoglavija stopa porasta profita u sve većim razlikama između bogatih i siromašnih. Novi se profiti ne ulažu u nova radna mjesta i nove proizvode, budući da općenito pada društvena kupovna moć, već se rastaču u beskonačnim financijskim spekulacijama koje pune balon svakovrsnih dužničkih kriza. Otuda i rasap i pomor srednje klase, koja čini kičmu svakog potrošačkog društva, otuda i priče o bezbrojnim privatnim bankrotima, izgubljenim mladim generacijama i općoj krizi socijalnih, zdravstvenih, kulturnih i obrazovnih povlastica. Socijalizam je razvlastio, a kapitalizam pregazio vlastitu srednju klasu.

Tako to barem (u onoj najjednostavnijoj verziji) tvrde proroci 'sudnjeg dana' poput Nouriela Roubinija, a tu krizu vrijednosti, već su prije ove financijske krize potvrdila neka vrlo pouzdana ispitivanja u najrazvijenijim zemljama svijeta. Pa i u Njemačkoj, koja i dalje gospodarski raste, a još uvijek pokušava spasiti proslavljeni model 'socijalno odgovorne tržišne privrede'. Tako je prošle godine u toj zemlji samo jedna trećina građana ostala uvjerena da neprestani rast povećava kvalitetu življenja, a čak 88 posto ispitanika, tvrdi kako i ovaj 'odgovorni njemački model' zapostavlja neke nove zadaće, kao što je očuvanje prirode, zaštita okoliša, čuvanje prirodnih bogatstava i temeljnu društvenu ravnopravnost. Ne više samo imati više, a trošiti bez potpitanja, već odgovarati za okolinu i pravdu, bez obzira na privatni boljitak.

Uz svaku gospodarsku i financijsku krizu veže se i kriza temeljnih društvenih i političkih vrijednosti, pa tako i teoretičari poput Roubinija, već danas govore kako su i ovi prosvjedi na Wall Streetu u svojoj osnovi usporedivi s prosvjedima koji su na trgu Tahrir u Kairu, promijenili neke temeljne arapske vrijednosti. Baš kao što je to bilo u Kairu, tako danas i u New Yorku, nema čvrste organizacije, jasnih ideja i spasonosnih programa, ali baš kao i u Kairu, i u New Yorku (i ne samo u New Yorku), sve više mladih Amerikanaca pronose parole kojima se traže temeljite promjene. 'Human need, and not the corporate greed' – piše na mnogim od tih rukom ispisanih transparenata ('Za potrebe ljudi, a ne pohlepu korporacija'). U osnovi svega – tvrdi Roubin – leže gospodarski razlozi, a tome valja pridodati i neuništivu želju pojedinca da bude i ostane gospodar svoje vlastite sudbine.

Ovakve rasprave u Hrvatskoj još se uvijek smatraju svetogrđem i izazivaju intelektualne i ideološke progone. Zastupnici liberalnog kapitalizma s pravom tvrde da sve ono što se događa u Hrvatskoj nema previše veze s obećanim gospodarsko-političkim modelom budući da ovaj hrvatski kapitalistički mutant više oponaša latinoameričke feudalne modele u kojima odabrane grupe gospodarskih i političkih moćnika, u svojevrsnoj obnovi dogovorne ekonomije, dijele profite i privilegije, određuju stupanj slobode i propisuju količinu socijalnih prava, dok i u Hrvatskoj, baš kao i u svim 'tranzicijskim zemljama', većina stanovnika (ispitivanja Gallupa iz 2009. godine) još uvijek vjeruje kako poduzetnici 'iskorištavaju radnike' i misle samo 'na vlastite novčanike' (69 posto). Dok inozemni vlasnici pokušavaju uvesti barem nekakav poduzetnički red, vlast se uporno bori za opstanak lopovskih pretvorbi.

O tim neugodnim usporedbama, u Hrvatskoj se do sada oglasio samo profesor, analitičar, savjetnik i znanstvenik Guste Santini, koji podjednako radikalno zaključuje kako su i demonstracije u New Yorku i u sve većem broju drugih američkih gradova 'izraz poniženog, ničim zaštićenog građanina, koji je postao žrtvom brutalnog kapitala odnosa'. Ovaj autor i koautor 19 knjiga, bio je izložen općoj kritici i bespoštednim napadima kada je u časopisu Ekonomija 2008. objavio 'Manifest komunističke partije' u povodu 160 godina objave ovog prevratnog dokumenta, a ova vladajuća stranka vodi bespoštednu predizbornu kampanju, u kojoj je sve crveno - crno, a sve crno – ružičasto. Komunizam je morao propasti, ali se ipak čini – kako tvrdi sve više uglednih autora – da su neke davno odbačene Marxove teze ipak natjerale i najtvrdokornije zapadne teoretičare da u ogledalu suvremenih zbivanja pokušaju provjeriti koliko ima (ili nema) stvarne istine u sve češćoj tvrdnji da je nakon pobjede nad socijalizmom, 'kapital sam sebi postao najvećim neprijateljem'.