Svaki liberal sanja o medijima kojima dominira oporba i o neprimjetnoj i nenametljivoj vladi. Pod uvjetom da se to ne preobrazi u noćnu mòru koja se upravo zbiva u Hrvatskoj.

Dok namjere nove vlasti pokušavamo odgonetnuti iz nedorečenih ispada koji se poslije nazivaju 'probnim balonima', do najsitnijih pojedinosti smo informirani o buri što se zbiva u čaši HDZ-ove vode. Divizije izvještača i komentatora bave se sudbonosnim pitanjem budućeg čelnika HDZ-a. Formirane su i ekipe kremljologa koji analiziraju tko je s kime ručao, tko je gdje sjedio i što se krije iza ove ili one dvosmislene izjave nekog člana HDZ-ovog Politbiroa. Nejasno je izbjegavaju li Slavko Linić i Radimir Čačić javnost ili javnost izbjegava njih, ali je nedvojbeno da je Vladimir Šeks svakodnevno na svim televizijskim kanalima.

Ukratko, stječe se dojam da izbora i smjene vlasti nije ni bilo i da je HDZ, ovako ili onako, naša sudbina pa je logično da je pitanje tko će biti šef HDZ-a važnije od nade koju su građani Hrvatske prostodušno uložili u izborne kutije.

Dva su moguća objašnjenja te zagonetke.

Pobjednička koalicija zapravo i nije na vlasti zato što:
a) to ne želi;
b) htjela bi, ali ne može.

Ako ne želi, znači da u Hrvatskoj zapravo i nema višestranačke parlamentarne demokracije i da je svedena na ritual kojim se obmanjuju lakovjerna domaća i svjetska javnost. HDZ je svjesno stvorio takav sustav već 1990., a demokratsko slovo Ustava i formalno višestranačje služili su mu u puke vanjskopolitičke i propagandne svrhe. Oporba je bila puka transmisija i spram HDZ-a je imala položaj koji su nekad spram Saveza komunista imali Savez izviđača, Narodna tehnika i Muzička omladina. Sustav je bio tako dobro zamišljen i toliko temeljito poduprt raznolikim lažima i izmišljotinama – nadasve ratom – da je dosegao entropiju. Utoliko ne iznenađuju izjave 'mudrih državnika' koje su pokopale naivnu nadu da između HDZ-a i aktualne vladajuće koalicije postoje ikakve značajne ideološke razlike.

Samo politički slijepac ne zna da su korupcija i siromaštvo izravna posljedica nacionalističke diktature iz devedesetih kada nisu postojali ni demokratski mehanizmi, ni političke snage koji bi spriječili uništenje ekonomije, morala i pravnog poretka i da višak domoljublja nije ništa drugo nego manjak demokratske kontrole, manjak vladavine prava i manjak neovisnosti pravosuđa. Samo politički samoubojica ili suučesnik ne bi iskoristio prigodu da odmah nakon izbora postavi takvu dijagnozu i predloži terapiju nedvosmislenog odricanja od devedesetih godina, ako ne zbog moralnih i civilizacijskih, a ono barem iz pragmatskih razloga. Naime, s tom ideološkom prtljagom nemoguć je ekonomski oporavak već samo mučno improviziranje i odgađanje bankrota, dakle upravo ovo u čemu i živimo već dvadesetak godina. Jedina razlika između devedesetih godina i 2012. je u tome što su računi iz devedesetih stigli na naplatu, kako moralni u obliku haaških presuda tako i financijski u obliku državnog duga.

Da želi biti drugačija od HDZ-a vladajuća koalicija bi odavno dala odgovor na središnje pitanje hrvatske ekonomske politike, a to je pitanje prioriteta: blagostanje građana ili država koja je sama sebi svrha? Država koja je u zatečenom teritorijalnom okviru javna sluškinja ili rulja nacionalističkih budala koja se čudi zašto je nezaposlena i siromašna? Kada vladajuća koalicija izgovara fraze o oživljavanju privrede i svježem kapitalu, mi ne znamo čini li to zato što računa na fiskalne prihode kojima će bušiti rupu u vodi državnih dugova ili zato što građanima želi dobro. Motivi su važni. Nije svejedno stvara li vlast uvjete za zapošljavanje zato što se plaši socijalnog bunta ili zato što želi da građani žive normalno. Motivi bitno određuju odgovor na pitanje hoće li vlast građanima omogućiti uvjete da zarađuju za sebe ili će i njih i njihove potomke osuditi na doživotno otplaćivanje državnih dugova i troškova. Novaca i za jedno i drugo nema, a sve i da ga ima, moralnije je i isplativije novac držati daleko od pohlepnih i nesposobnih državnih ruku. HDZ u tome nije vidio nikakvu dvojbu jer nikada nije ni krio da mu je država važnija od građana.

Jednako zastrašujuća je i mogućnost da pobjednička koalicija ima dobre namjere i da želi vladati, ali ne može. Zašto? Zato što se središte političke moći u Hrvatskoj i ne nalazi u Vladi i Saboru. Zato što Hrvatskom vlada piramida klijentelizma, zamršena mreža interesa koja povezuje državni aparat, javna poduzeća, medije, nogomet, lokalnu upravu, crkvu, čitavu nomenklaturu privilegiranih poduzetnika, gangstera, dobitnika na namještenoj utakmici pretvorbe i raznolikih snalažljivih probisvijeta koji žive ili od državnog proračuna ili od provizije ili od nekog sličnog reketa. Povremena uhićenja samo su vrh tog ledenog brijega i sve više nalikuju na interne obračune, a sve manje na obvezu države da procesuira kažnjiva ponašanja. Državna suverenost ne dopire do tih ljudi. Ne može ni doprijeti jer oni su državna suverenost na djelu, oni su ona ista zvečka koju su tako skupo prodali naivnom mnoštvu. Bila je to – doslovno – prijevara tisućljeća.

Bez demontaže te strukture moći nemoguć je bilo kakav civilizacijski ili ekonomski iskorak. Ta struktura je nastala na nepostojanju demokratske kontrole koju su jamčili rat i domoljublje, a kasnije se učvršćivala korupcijom i klijentelizmom. Usput je potpuno zagadila medijski i kulturni prostor, ali recimo da je to u ovom kontekstu manje bitno. Bitno je da ministru koji se ne može osloniti na svoj aparat, vlast ne doseže dalje od stola njegove tajnice. Aparat s kojim raspolažu aktualni ministri ima sve razloge ovoga svijeta da sabotira svaku bitnu promjenu jer taj aparat svoju egzistenciju i duguje sustavu vladavine koji je samom sebi bio svrha. To je samo primjer. A suvišne državne agencije? A suvišna javna poduzeća? A toliko spominjane i toliko suvišne županije, općine i gradovi? A subvencije? A histerični otpori na koje će naići prodaja državne imovine iako je to jedini način kojim se značajno može umanjiti državni dug čime bi se – što je neusporedivo važnije – građani rasteretili plaćanja tog duga?

Ta struktura koči ekonomski, kulturni i demokratski napredak, a koči ga zato što može opstati samo u ekonomskom, moralnom i političkom neredu koga je uostalom zato i stvorila. Takvoj strukturi Mudri Državnik poručuje da neće biti revanšizma. Kao da je riječ o bezazlenom nesporazumu a ne o hitnoj potrebi da se ukloni jedna pohlepna i civilizacijski opskurna nomenklatura. Raskidom radnog odnosa, ideološkim i političkim raskrinkavanjem ili kaznenim progonom. Ovisno o svakom pojedinačnom slučaju.
Nažalost, na stanovit način je i nova vladajuća elita dio te razuđene mreže. Pritom ne mislim na kriminalnu (ta je najmanje zanimljiva), nego na intelektualnu i psihološku korumpiranost. I dok su bile u oporbi vladajuće stranke su se spram HDZ-a i njegovih po život, mentalno i moralno zdravlje opasnih floskula odnosile susretljivo. Kukuriku stranke bile su statisti u predstavi koja je prikrivala jednopartijski sustav. Zato danas, na vlasti, djeluju zbunjeno i neuvjerljivo jer im ta (glavna) uloga nikada i nije bila namijenjena u ovoj 'sukladnosti samobitnosti i sveopćosti svemiropolisa zamamna'.

Jedina nada krije se u vjerojatnosti da će se novim vlastodršcima svidjeti vlast i da će je htjeti zadržati pa će, ako ne žele biti pometeni na izvanrednim izborima ili na ulici, biti primorani na iskorake o kojima se još ne usuđuju ni razmišljati. U toj pukotini, koja je zapravo cinična definicija demokracije, možda se i građanima otvori prigoda za kakav egzistencijalni, ili barem moralni predah.