Veličanstveno je kada kroz javnost odjekne izjava da je svaki ljudski život 'neponovljiv i jedinstven'. Bilo je krajnje vrijeme da to netko kaže jasno i glasno i da se iz tog aksioma – koji nadilazi svaku moralnu i političku raspravu – povuku konzekvence, dakle da konačno interesi čovjeka i građanina postanu ona neprikosnovena vrednota koja će određivati ponašanje svih i svakoga, a posebno države i vlasti. U društvu gdje se glasno i redovito ponavlja da je svaki ljudski život 'neponovljiv i jedinstven' i gdje je ta vrednota postala nerazdvojna sastavnica političke kulture, politička elita pored građana prolazi na prstima i ne poduzima ništa što bi na bilo koji način moglo ugroziti njihovu egzistenciju ili svakodnevnicu.

No kada se živim, neponovljivim i jedinstvenim proglasi zametak, na djelu je višestruka zloupotreba jednog poetskog, slobodarskog i individualističkog filozofema, koja se ne može svesti na licemjeran nesrazmjer između brige za mikroskopsku nakupinu i nebrige za živog čovjeka i građanina i njegovu pak neponovljivost i jedinstvenost.

U tom licemjerju ima dosljednosti koja ne propušta ni jednu jedinu, ni najmanju prigodu da taj isti neponovljivi i jedinstveni ljudski život učini neudobnim, da mu umjesto užitka ponudi odricanje, umjesto slobode poniznost i umjesto razuma lažnu sentimentalnost. Život je neponovljiv i jedinstven samo kada se javlja u obliku osam mikroskopskih stanica, ali kada ga u obliku živog čovjeka treba žrtvovati za domovinu, nekim čudom prestaje biti neponovljiv i jedinstven. Fiktivni život u epruveti tako biva zaštićen, ali pred fikcijom domovine živi građanin ostaje bespomoćan.

Iza kampanje protiv izmjene Zakona o medicinskoj oplodnji ne krije se samo rutinska potreba da se ljudima oteža život, nego i providna namjera da se zauzmu strateške pozicije u borbi protiv prava na pobačaj. Ako se nepovredivim ljudskim bićem proglasi zametak, tada bi, logično, i konzumacija prava na pobačaj postala povreda svetinje života. Jasno, iza te providne zamjene teza stoji želja da se ljepota spolnog čina kazni neželjenim roditeljstvom i da se osigura dovoljan broj uništenih, nesretnih i podaništvu sklonih sudbina.

Kada netko tvrdi 'i ja sam bio embrij', i ako kao takav bivši embrij želi biti dosljedan, trebao bi se prisjetiti da je nekada 'bio' i spermatozoid i jaje. Kada u toj dosljednosti pobačaj proglašava ubojstvom, svaku ejakulaciju i svaku ovulaciju koje nisu završile začećem trebao bi proglasiti masovnim ubojstvom. Budući da u kubičnom milimetru prosječnog ljudskog ejakulata ima pedeset milijuna neponovljivih i jedinstvenih spermatozoida, u većini ejakulacija propada jedna jedinstvena i neponovljiva civilizacija. Čitave Atlantide nestaju svakodnevno pod vrlo sumnjivim okolnostima. Kada tako sagledamo stvar, postaje jasno zašto se neki zaštitnici embrionalnih prava i sloboda opsesivno i strastveno (sa strašću koja je zapravo autentično erotična) užasavaju seksualnosti, dok istodobno na ratne zločine gledaju toliko blagonaklono da više ne znaju bi li ih radije negirali ili proglasili vrlinom.

Nije riječ samo o jednoj prastaroj opsesiji u kojoj se bjelodano ogleda opreka između seksualnosti i individualizma kao manifestacija kulture života, s jedne strane, i nasilja i kolektivizma kao manifestacija kulture smrti, s druge strane. Potreba da se nekom uskrati roditeljstvo ili pravo da ne bude roditelj tako što će se zametak odnosno fetus proglasiti punopravnim živim bićima ne može se svesti samo na poslovično upropaštavanje ljudskih sudbina u kojima uživaju izvjesni svjetonazori. Ta je potreba dublja i znakovitija od užitka u uskrati prava na izbor.

Ona je koliko nesvjesna toliko i simbolička vizija totalitarne utopije kroz koju, kao u maternici, plutaju nakupine nemoćne tvari bez svijesti, misli i savjesti. Ona je projekcija težnje da se ljudski život svede na nijemo i bespomoćno koprcanje u plodnoj tekućini.

Potreba da se zametak i fetus proglase živim bićima, uz proračunato zanemarivanje posljedica takvog pothvata po ljudsku seksualnost i pravo izbora – dakle upravo po ono što čovjeka i čini čovjekom – prikriva želju da čovjek, barem simbolički, ostane na razini zametka ili fetusa. Iza slatkorječive brige prema životu i zloupotrebe liberalne retorike krije se dubok prezir prema slobodi i užitku, tim uporišnim točkama ljudskog identiteta. Proglasiti tvar koja je nesposobna za autonomno i neovisno razmišljanje neponovljivom i jedinstvenom slatki je san svakog tiranina. Tko deoksiribonukleinsku kiselinu želi proglasiti živom, zapravo nam poručuje da onima koji su doista živi želi građansku smrt i da njihova neponovljivost i jedinstvenost nije oportuna.

U takvoj viziji rođenje nije rađanje novog građanina, nego tek sporedan čin kojim se majčina maternica zamjenjuje maternicom obitelji, crkve i domovine, zabranom u kojoj nema mjesta ni za koga osim za odabrane i provjerene, braću i sestre, za naše. Takav život nije veličanstvena avantura raznolikih izbora, nego vječni incest svoga na svome odakle zametak sa strahopoštovanjem zuri u roditelje, nastavnike, časnike, dočasnike, župnike, parohe, hodže i vrhovnike, plaća porez, odaziva se na poziv u rat, lupa petama, kleči, drži ruku na srcu i to poniženje naziva ljubavlju.