Mirno je popodne u Uredu za izgubljene stvari. Ožujsko sunce peče i bura raznosi žute kese, a ja ležim, gore, daleko od grada, zavaljena u fotelji i čitam neki debeli roman. Savjetnik Mačak puši cigaru, pregledava fajlove, i traži fotku na kojoj je dobro ispao za timeline.

'A ti nisi među onima kojima ide na živce timeline i te promjene na Facebooku?' pitam ga.

'Ne, ionako nemam izbora.'

'Nedostatak izbora ljudima obično ide na živce.'

'Ja nisam običan čovjek', kaže Mačak. 'Uostalom timeline, virtualni i realni, ne pita te za zdravlje, nego šiba dalje. Jesi li ti imala izbora kad su odlučili s klinastog pisma i glinenih pločica prijeći na pisanje perom po papirusu?'

'Pa nisam se…'

'A vidiš, nisi imala izbora ni kada je Gutenberga zamijenio internet, iako su prije desetak godina pametnjakovići baš tisak proglašavali najvećim izumom 20. stoljeća, a neki i najveći izumom u povijesti čovječanstva – a već danas mu je rejting tužno pao. Tako, dragovićko, nećeš imat izbora ni kad jednom dođe nevidljiva tinta s kojom će se pisat po ekranu, elekronskim blokićima, a s vremenom i po zraku, niti ćeš imat izbora kad se prestane prozvodit papirnata knjiga i kad budeš morala(!) čitat s e-book readera.'

'Isto mislim da papirnata knjiga neće nestat. Sve te stvari trebaju neko napajanje, struju, a šta će bit ako nestane struje, dragoviću?! Uostalom, potpuno su besmislene te priče: kakve veze ima je li tekst ispisan na glinenoj pločici, papirusu, papiru, zidu, readeru… Ni muzika nije nestala s čembalom i klavikordom, niti s pločama i kazićima, pa neće ni tekst s tiskom, sve i kad bi tisak nestao.'

'Nestat će, barem u Hrvatskoj, vidiš da ni'ko više ne čita, pogotovo knjige – pokazalo istraživanje. Vidiš da je i grad Zagreb odlučio da čak ni u metropoli neće čitat ono malo ljudi koji su dosad čitali. S ovim budžetom koji je srezan knjižnicama za nabavu knjiga, dok čitatelji dođu na red za iznajmljivanje, Franzen će već bit katalogiziran kao pisac historijskih romana.'

Malo sam se zabrinula za sudbu knjiga. Ne znam zašto, ali prošao mi je kroz glavu slučaj mog dobrog poznanika koji je godinama studirao telegrafiju, malo je, ka', ono, odužio apsolventski, a kad je bio skoro pred diplomom ukinuli su studij, a telegraf je postao muzejski relikt, baš kao što će to, nekoliko godina kasnije, postati diskete, pisaća mašina, pa i do jučer ekstra moderni CD-player.

'Ah', rekla sam zabrinuto. 'Kamo sve to vodi? I što da se radi?'

'Možda su u pitanju strane sile zla', rekao je Mačak, 'one iste koje nam prodaju lošiji Ariel, i koje žele da ostanemo nepismeni kako bi nas tako tupave mogle lakše eksploatirati, ali ja bih ipak problem tražio u unutrašnjim neprijateljima.'

'Ne znam zašto ili samo tako kažem', dodao je Mačak, 'ali tvoje me pitanje asociralo na priču o kulturnom tržištu kojeg nema, a ne postoji dobrim dijelom i zato jer ne postoji ni normalna raspodjela potpora. Potpora bi trebala poduprijeti razvoj tržišta, poticati ono što ima potencijal, također poticati kvalitetu, a ne biti samoj sebi svrha kao što to kod nas već godinama jest. Ako je još ikome stalo, možda bi za promjenu trebalo pokušati postupiti ispravno: uspostaviti kriterije, držati se istih u praksi i učiniti ih transparentnim. U suprotnom, svaka loša, mimo pravilnika, klijentelistička ili budalasta raspodjela državnog novca (a to je novac koji mi dajemo državi da bi nam ga vratila u nečemu dobrom, lijepom i korisnom – barem bi tako trebalo bit) može se smatrati krađom, doduše ne onom običnom, koja ide u vlastiti džep, nego krađom od kulture i krađom kulture.'

'Ne znam zašto, a možda i znam', rekla sam, 'ali to me asociralo na pokojne kultne knjižare. Nezavisne knjižare Utopija (Split), Booksa (Zagreb, danas postoji samo kao klub), Castropola (Pula) i još neke, šaptom su pale u zadnjih nekoliko godina, pod naletom velikih nakladnika-knjižara i njihovih suvenirnica, kao i kiosk-izdavaštva. Te su knjižare bile živi i živahni spomenici kulture, ali u zemlji koja cijeni samo mrtve spomenike (a i to, uglavnom, ovisno o političkom kontekstu), baš nikoga tko ih je mogao spasiti i sačuvati nije bilo briga. Veliki knjižari su trgovci kojima je knjiga roba i njihove nove prodavaonice knjiga su dovoljno ružne, natrpane i sterilne da ih nikad nitko ne zavoli zajedno s knjigama koje nude. U zemljama u kojima čitatelji već odavno kupuju knjige preko interneta ipak su znali sačuvati i poneku knjižaru s dušom. Nigdje kao kod nas nisu tako indolentno zbrisane kao da ih nikada nije ni bilo.'

'Ne znam zašto ili se bojim znati', rekao je Mačak, 'ali to me podsjetilo na mainstream medije. Pisati o trashu u kulturi, a pritom neprekidno proizvoditi trash, i to ne samo u kulturi, u najboljem slučaju je bahato. Televizija, novine, portali prodaju koncerte, predstave, slike, knjige, imaju utjecaj i moć nekog iskovati u zvijezde, a nekog drugog obezvrijediti ili namjerno prešutjeti. Ali ok, ako neki privatni mediji to i 'ne moraju', javna televizija trebala bi voditi brigu o etici, a takvi mediji ne mrze kulturu i knjige, niti čitanost poistovjećuju s brojem klikova na nečiju pozadinu.'

'Ne znam zašto', dodala sam ja, 'ali to me podsjetilo da oni koji dilaju lovu u zagrebačkoj kulturi još nisu provalili internet niti portale za kulturu (osim, ima bit, neke koji još ni ne postoje). Magazin sa sadržajem za tinejdžere po njihovim je neuhvatljivim kriterijima od veće važnosti nego H-alter ili Teatar.hr, a i oni tiskani časopisi koji su, bez obzira na vrijedan sadržaj već godinama mrtvi, van distribucijske mreže, medija, domašaja i interesa čitatelja, dobivaju po nekoliko puta veći novčani iznos od čitanih i informativnih nezavisnih portala koji ipak jedini pravovremeno i konstantno prate produkciju. Bilo bi zanimljivo da se javnosti konačno obrate oni koji raspoređuju ta sredstva, pa nam objasne svoju strategiju i logiku po kojoj npr. važnost Hrvatskog slova premašuje važnost svih ostalih časopisa.'

'Da rezimiramo', rekao je konačno Mačak, 'očito je hrvatska kultura zahvaljujući klijentelizmu, izostanku kriterija, bahatosti, aroganciji, spletkarenju, postala krepalina koja samu sebe jede, i već je, čini se, došla do kosti, te je najbolje da sve to skupa ode k vragu, da sve pomete neki meteor na nekoj sveobuhvatnoj književnoj izložbi ili, razmišljajmo i maštajmo šire, nekom općekulturnom domjenku. Ali ne smijem to kazati javno, jer se bojim da ću bit optužen za terorizam i nasilje pomoću prirodnih sila. No, nažalost, ništa od kulturne apokalipse, krepavat ćete polako.'

'Kako znaš?', pitala sam.

'Pa evo na Fejsu se pojavila aplikacija: Što ćeš bit za 20 godina? I malo sam ti 'hajđekao' profil da vidim šta će bit s tobom.'

'?!?'

'Ušao sam ti u profil, seljoberice, ulogirao se i kliknuo u tvoje ime aplikaciju: Što ćeš biti za 20 godina?'

'I?'

'Pa ako te to tješi, moglo bi se reći da ćeš još uvijek pisati, što ne znači i da će postojati hrvatska književnost.'

Približila sam se monitoru, a tamo je, na timelineu, pisalo upravo ovo:
Za 20 godina Olja će biti TELEGRAFIST.