Koalicijska vlada Srbije izdurala je – mimo naivnih očekivanja – cijeli svoj mandat, do zadnjega dana. Kakva je to koalicija bila, znalo se od samoga početka, ali se otvoreno pokazuje istom kad je postalo jasno da pasti neće tek tako. Oporba je u predizbornu kampanju krenula davno i prerano; vladajući su s prezrenjem s visine šmrktali na nju, jer da je 'Vlada stabilna i što biste htjeli'.

Sada, kad je službena kampanja započela, postaje nadasve zanimljivo promatrati dojučerašnje bratske saveznike u vladajućoj koaliciji. Već jedna rana, od bezbroj predstojećih, televizijskih svađaonica u četvrtak navečer pokazala je stvarnu narav te iznuđene i umjetne koalicije: da je njena bit bila puka vlast, a ne ideologije i programi, koliko-toliko uskladivi ili slični. Ne: ovo je bila pragmatična koalicija koja je zajednički interes našla u feudalnoj podjeli moći, položaja i sinekura po stranačkim kvotama; plašimo se da će i naredna koalicija biti ista, jer se ideološke i programske razlike između bitnih stranaka koje se natječu nikako ne vide. Čini li vam se to nekako poznatim?

Demokratska stranka Borisa Tadića već je sklopila predizbornu koaliciju s nekoliko manjih stranaka, što se očekivalo. One veće stranke iz dosadašnje vladajuće koalicije sada se drže poput seoskih udavača s bogatom dotom: još im nitko nije dovoljno dobar, jer da su dobra prilika. To se inače zove 'koalicijski potencijal', kvaliteta poznata još sa štajge.

Uzmimo Socijalističku partiju Srbije koju je osnovao još Slobodan Milošević, od bivšeg Saveza komunista i Socijalističkog saveza 1990: njen obnovitelj i uspješni vođa Ivica Dačić 2008. nametnuo se nakon višemjesečnog cjenjkanja za potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova i još je namjestio nekoliko svojih pristaša za ministre; dobio je i mjesto predsjednice Skupštine. Sada je vrag došao po svoje: očekujući izbore 6. svibnja (na Đurđevdan, cigansku slavu, neka mi oproste braća Romi), dojučerašnji saveznici, partneri i bratski korisnici plijena najednom su otkrili sve gadosti i mane jedni drugima; zmazani veš vadi se van; prljavih aluzija koliko hoćete. To, dakako, ne znači da se oni neće ponovo dogovoriti i izmiriti čim postignu neku novu postizbornu koaliciju poput ove dosadašnje.

Dotle će Ivica Dačić drukati imidž svoje stranke na sve strane i svima: on je, dakako, proeuropski političar, ali se upucava i nacionalistima; on je ljevičar, razumije se, ali koketira i s desnicom; on je, jednom riječju, dobar svakome s kim se ljudski dogovori; poput Cezara koji je bio 'muškarcima žena i ženama muškarac', kako su ga kasnije ogovarali mrzovoljni rimski povjesničari. Ivica Dačić ideologiju nema, niti program – osim vlasti kao takove. Nije jedini: između njega, Tadića, Dinkića i relevantne oporbe razlike nema. Svi su eurofili - jedva čekaju; svi su 'protiv korupcije i kriminala'; svi su za gospodarski oporavak i investicije i bolji život; nitko nije za priznanje Kosova, pa ni Čedomir Jovanović (LDP) koji barem vapi za normalizacijom odnosa.

Sve to skupa liči na one legendarne predizborne kampanje iz devetnaestoga stoljeća u Srbiji, kada su stranački korteši obećavali sve, dijelili lijeve cipele i polovice banknota prije glasanja, a desne cipele i druge polovice kad pobijede u toj jedinici. 'Most ćemo vam napraviti', gdje nema potoka, napravit će im i potok; 'školu ćemo vam napraviti', ali, vele seljaci, djece nemamo - 'i djecu ćemo vam napraviti'. To posljednje obećanje jedino su i ispunjavali...

Je li Europa dovoljno?

I gdje je Srbija sada? U redu, dobili su kandidaturu za EU, čime se Demokratska stranka sada trsi i ističe. A što još? Oporba ih tu dočekuje pakosnim primjedbama: jeste, dobili ste, ali što ste još učinili? Pa nabraja sve moguće propuste, šlamperaje poput zlosretne reforme pravosuđa, rast birokracije, nepotizam, stranački feudalizam, propast gospodarstva, tužnu sudbinu radništva, socijalne probleme itd. Kao da bi taj isti Šešeljev otpadnik Tomislav Nikolić bio bolji. On, međutim, vuče ovoga časa oko tridesetak posto podrške, pa će se njega pitati kad kucne kobni čas. Ostatak oporbe, Šešeljevi radikali i Koštuničin DSS, odlučni su eurofobi, rusofili i klerofašisti. Uostalom, tek trebaju preći cenzus od pet posto... Toma Nikolić, dakle, javlja se kao partner s kojim valja računati; prije svega Ivici Dačiću koji čeka bolju ponudu, na dražbi je, ponuđen kao ulična radnica na štajgi; svejedno mu je tko plati, ali ne i koliko plati.

Treći partner je Mlađo Dinkić, rušitelj triju vlada do sada i prevrtljivac: sada je prepakirao svoju menadžersku organizaciju G17 Plus u Ujedinjene regione Srbije i dodijava Bogu i ljudima novootkrivenim 'regionalizmom' za koji nije htio ni čuti u ovih deset godina kako je na vlasti u svim vladama. Ni on, naravno, ideologije niti programa nema; ima samo pohlepu – kao i do sada. On će u obzir doći istom kad se glasovi izbroje; dotle ga ne uzimaju ozbiljno. Ni od njega ne treba očekivati principijelnost i vjernost nekom programu, pa i regionalističkom. Svi oni skupa obećavaju sve: brda, planine, rijeke, mostove – i djecu.

Treći put – kreativni crteži na glasačkom listiću

Onaj prisebniji i razboritiji dio srbijanskog javnog mnijenja, kome je sve ovo jasno od početka, pokrenuo je prije nekoliko mjeseci inicijativu zvanu 'bijeli listići': ne glasamo ni za koga, listiće ili prekrižimo ili – mislim da će to prije biti – ukrasimo porukama koje nisu za tisak. Tu je došlo do neizbježne raspre oko značenja te ideje: razumska argumentacija veli da se tako glasovi odlijevaju jačima; iracionalna, pak, argumentacija kaže da je cijela priča ionako besmislena, pa se treba zezati. Ideja je dobila iznenađujuće veliku podršku na društvenim mrežama i bit će zanimljivo koliko će pristaša dobiti.

Još se ne zna hoće li Boris Tadić podnijeti ostavku i iskoristiti priliku da sebi osigura i treći mandat predsjednika republike, jer je ustav bio mijenjan za njegova mandata. Predsjednički bi izbori trebali biti održani tek krajem godine, ali odluke o prijevremenim izborima još nema.