Kao da je strašni Ratko, koji u neviđenom verbalnom križarskom pohodu grmi da neće prepustiti SDP-u svoje zasluge, praktički gura sebe za premijera umjesto premijera. Tek kada su mu Čačićeve retoričke toljage zazujale oko ušiju, Milanović je pokazao znakove života i rekao nešto o tome da i u demokraciji postoji opasnost od 'imperijalne oholosti' na vlasti. Ali, na to je nakeljio rečenicu o HDZ-u koji, veli, iz autokracije srlja u bezglavi rat svih protiv svih, pa ni za to ne možeš sigurno znati da je išlo raspojasanog prvog potpredsjednika.

U svakom slučaju, sada gledamo kako neke od najtiražnijih novina koje podržavaju Milanovića osokoljuju premijera da srčanije brani svoju politiku jer, kažu, ima se što braniti, to je dobra politika. Pritom se posebno hvali početak odlučnih rezova u brodogradnji, što je, veli se, prvi nagovještaj demontiranja HDZ-ove propale 'socijalne države', pa se premijera ohrabruje da ne popusti nerazumnim pritiscima revoltiranih škverana. Dosta je bilo 'parazitizma' koji se ondje desetljećima gnijezdio, borbeni je poklič koji odjekuje sa stranica tih novina.

Iste tiskovine prije toga su ultimativno tražile od Milanovićeve vlade da država digne ruke i od pobunjenih mljekara, a nakon toga otvorena je baražna vatra i po državnoj upravi. Ona je, grmjelo se, posljednjih godina zaposlila novih šezdeset tisuća ljudi! Naravno, pokazalo se da je to obična izmišljotina, štoviše da u državnoj upravi, i to zajedno s policijom i carinim, ni ukupno nema toliko zaposlenih, ali tko te pita. Dežurna parola je da su država i sve što je vezano uz nju lijene dangube koje predstavljaju nesnosni teret za privatno poduzetništvo koje je, kao, kao glavna pluga razvoja, iako je puno lakše naći dokaze da je baš ono najslabija, najinertnija i najsebičnija karika hrvatske kapitalističke tranzicije.

Skupa država i jeftini poduzetnici

Dovoljno je spomenuti samo toliko da hrvatski poduzetnici nisu u više od dva desetljeća koja su za nama poduzeli nijednu, ponavljam nijednu, ozbiljnu proizvodnu investiciju. E, pa u tome i jest štos. Baš zato da se po tome ne čačka, otvorena je permanentna sezona lova na državu i sve državno, čime je u tišini obavljen svojevrsni ideološki prevrat u kolektivnoj hrvatskoj svijesti, ali to još nitko ne primjećuje. Isti ti mediji godinama su, desetljećima, održavali Hrvate u pijanoj iluziji da su se izgubljeni životi i prolivena krv u ranim devedesetim isplatili samom činjenicom stvaranja hrvatske države, a sada ih se huška da tu državu preziru i blate.

Dakle, gura ih se u novu iluziju da je za sve kriva prevelika i preskupa država i da će sve biti dobro kada se riješimo tog nesnosnog nametnika. Hoće malo sutra! Još nijedna zemlja nije izašla iz krize samo kresanjem državnih troškova, ali jesu izašle, ili u nju nisu ni ušle, one koje potiču kvalificirani proizvodni rad. Kod nas se događa upravo suprotno od toga, i to bi moglo biti i glavno objašnjenje za Milanovićevih sto dana samoće. On svakako nešto o ovome zna, konačno, pušu mu za vrat europske stranke socijalističke ljevice koje sve više uviđaju tu činjenicu. Ali, to je uglavnom tako samo na papiru. Kao što europska ljevica ne pokazuje namjere da zbilja nešto učini protiv sadašnjeg promašenog modela kapitalizma, još ih manje pokazuje hrvatska ljevica, iako taj model kod nas žanje još gore plodove.

I onda treba samo zbrojiti dva i dva. Kada Milanović nije pokazao volju ni kapacitet da ponudi neki novi razvojni model, time je otvorio prostor za mahere sadašnjeg modela, a Čačić to svakako jest. Otprilike tako stvari stoje i drugdje. Čačića su pogodili svi ili većina gromova kada je riječ o strančarenju u kadrovskoj politici, i neka su, on je slučajem Ferenčak zaslužio da ga te munje i pogode. Ali, nakon toga bilo je rečeno da je Milanović instalirao neko posebno tijelo koje će spriječiti ta sporna kadroviranja, no stvari su postale još gore, štoviše strančarenje je i službeno ugrađeno u sustav. A tu nitko ne može biti odgovorniji od premijera.

Naime, baš je on prije izbora govorio da će nova vlast 'vratiti povjerenje građana u politiku i institucije'. A onda se pokazalo da i neki ljudi iz njegove stranke (Slavko Linić) više drže do povjerenja svojih kartaških pajdaša nego do povjerenja građana, što, razumljivo, nije moglo ostati samo na SDP-u. Upravo gledamo kako i Ivan Jakovčić pod ucjenjivačkom prijetnjom odlaska iz politike pokušava ostvariti 'prirodno' pravo na svoj dio vlasti, dakle stvari su i bez Čačića definitivno otišle dovraga. Svatko tu ugrađuje svoj dio samoživosti i egocentrizma, a to što sva odgovornost pada na leđa Milanovića možda je žalosna, ali je u krajnjoj liniji logična posljedica činjenice da je jedino on premijer. Svi ostali to nisu, koliko god u mokrim snovima željeli da jesu.

Naravno da danas nije lako biti u premijerskoj koži. Samo u ovih sto dana otkako je Milanović u Banskim dvorima, Hrvatska se zadužila za novih 13-ak milijardi kuna, a bez posla je ostalo još 30-ak tisuća ljudi, za što, naravno, nitko razuman neće optužiti novu vladu. Konačno, ona se ima pravo pohvaliti da je spriječila klizanje kreditnog rejtinga zemlje u 'smeće' i time zaustavila novo, možda i fatalno odronjavanje ekonomije. Ali, zatvaranje novih tvornica i pogona rječiti su znakovi agonije postojećeg razvojnog modela od kojeg se ona, ali ni cijela hrvatska politička klasa, nisu u stanju odlijepiti, i to definitivno čini stresnu premijersku funkciju mjestom na kojem sada nije najpametnije biti.

Ali, postoje s druge strane i stvari zbog kojih je danas sasvim lako biti premijer. Bilo je dovoljno da Vlada ne napravi neke najočitije gluposti, čak i samo da izbjegne ono što je sama kritizirala kod svojih prethodnika, i njezina pozicija bila bi puno komotnija. Ali, dogodilo se suprotno. Kukuriku koalicija žestoko je napadala mutnu napuhanost popisa branitelja i ultimativno zahtijevala objavu njihovog registra, ali to sada ni sama ne čini. Napadala je i bivšeg ministra unutrašnjih poslova Tomislava Karamarka zbog politizacije policije, a sada priprema zakonske promjene kojima bi u tome mogla otići i korak dalje.

Žestokim kritikama bio je izložen i Milan Bandić jer imenuje ljude i dijeli poslove bez javnih natječaja, a sada se takve natječaje prognalo i iz kadrovske politike nove Vlade kao suvišnu gnjavažu. Zbog toga su već naćulili uši i traže objašnjenja u Bruxellesu, što možda i ne treba jako uzeti srcu jer su odande nametnuli neke restrikcije (sisačka Željezara, škverovi) koje su samo dalje produbile hrvatsku krizu. Ali, u odnosima s Europskom unijom pojavljuje se jedna deformacija koja ne može biti dobra za zdravlje zemlje.

S jedne strane, odbacuje se ono što treba prihvatiti, kao ovo s javnim natječajima, a s druge se prihvaća ono što bi trebalo odbaciti, kao što je ishitreno uvođenje sankcija Siriji (po cijenu velikih šteta za Inu) ili nepriznavanje Palestine (po cijenu gubitka elementarne vanjskopolitičke vjerodostojnosti). Na ovaj način Milanovićev tim sam se u najgorem trenutku opredijelio biti slaba Vlada. Vlada koja se svjesno odriče onoga što joj može osnažiti autoritet, ali zato smjesta zgrabi ono što joj taj autoritet potkopava i ruinira.