Na suđenju Tomislavu Merčepu jedan svjedok je izjavio da je Franjo Tuđman zaplakao kada je, nakon ubojstva zagrebačke obitelji Zec, čuo da je među ubijenima i dijete.

Budući da je predsjednik sudskog vijeća, jer mu to nalažu i rutina i Zakon o kaznenom postupku, nesumnjivo upozorio svjedoka da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo i budući da nemamo razloga posumnjati da je svjedok ozbiljno shvatio to upozorenje, ne ostaje nam drugo no da pođemo od pretpostavke da je svjedok govorio istinu.

Ta istina – ili pretpostavka potkrijepljena pravnim presumpcijama – ima povijesno značenje koje nije moguće dovoljno naglasiti i sama po sebi značajnija je od ishoda suđenja Tomislavu Merčepu. Na stanovit način je ta prividno sporedna anegdota značajnija čak i od kaznenih djela koja se Merčepu stavljaju na teret jer upućuje na njihove stvarne uzroke, a i otvara mnoga bitna i zanimljiva pitanja.

Ako je Franjo Tuđman zaplakao kada je čuo da je ubijena Aleksandra Zec, ostaje nejasno zašto se to do sada, posebice tada, skrivalo od javnosti. Riječ je, naime, o senzacionalnoj vijesti koja je mogla, barem prividno, ličnost Franje Tuđmana osvijetliti novim i nepoznatim svjetlom. Ipak, možda nekome nije bilo u interesu prikazati Predsjednika kao shizofrenika koji tuguje nad ubijenom srpskom djevojčicom, istodobno potiče i tolerira šovinističku kampanju protiv Srba, a i sâm se ne libi u njoj sudjelovati? Ili je možda Predsjednik, uobičajenoj predodžbi usprkos, bio kozmopolit pun sućuti, što je valjalo prikriti, ako treba i protiv Njegove Volje, kako bi šovinistička kampanja tekla glatko i nesmetano? Možda bi razotkrivanje činjenice da je Predsjednik plakao zbunilo Martićeve pobunjenike u Kninu, čiju kroatofobiju su podjednako, svaki na svoj način, poticali i zagrebački i beogradski režim? Doista, kako bi propaganda Miloševićevog režima i Srpski radio Knin izišli na kraj s podatkom da Tuđman plače zbog ubijene srpske djevojčice? Ili, što je još važnije, kako bi s tim podatkom na kraj izišla Tuđmanova vlastita propaganda?

Anegdota se može tumačiti i kao priča o 'vođi od gvožđa u kojem kuca toplo srce' ili kao bajka o dobrom caru koga korumpirani dvorjani pogrešno informiraju i upravljaju zemljom suprotno carevim uzvišenim i dobrim namjerama.

Takvu predodžbu o sebi poticao je, primjerice, i Staljin, pri čemu je posezao i za svojim morbidnim smislom za humor. Tridesetih godina se jedan stari boljševik požalio Staljinu zbog masovnih uhićenja, likvidacija i terora NKVD-a. Staljin ga je saslušao sa zabrinutošću i razumijevanjem i rekao da NKVD prati i njega, Staljina, i da je i on sâm u toj stvari potpuno nemoćan. Neki Staljinovi biografi tvrde da bi mu se ovlažile oči kada bi čuo da je strijeljan netko od njegovih suradnika, onih čije je strijeljanje osobno odobrio. Takve anegdote možda i nisu sasvim istinite, ali slikovito ilustriraju psihopatologiju vlasti. Nije nemoguće da vlastodršci u svojoj identifikaciji s povijesnim determinizmom postaju nesposobni razlikovati predodžbu sebe i predodžbu povijesti. Ili se u jednom trenutku mehanizam vlasti osamostaljuje od svoga tvorca i počinje funkcionirati vlastitom neumitnom logikom na koju više čak ni tvorac nema utjecaja?

Neka ta pitanja ostanu otvorena. Ovdje ionako ne tragamo za proturječjima kojima bismo dokazali da je svjedok dao lažan iskaz i da Tuđman nije plakao nad sudbinom Aleksandre Zec.

Naprotiv. Problem je upravo u tome što je Tuđman vrlo vjerojatno doista zaplakao. Problem je u tome što je – suprotno od Matoša u 'Utjesi kose': 'Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao...' – Tuđman plakao umjesto da stane zapanjen. Problem je, konačno, u tome što je stvorio sustav u kojem slučajevi kakav je bio ubojstvo obitelji Zec nisu izazivali zapanjenost.

Kada se u glavnom gradu države koja samodopadno tvrdi da ima demokratski legitimitet događaju etnički motivirana ubojstva i kada su ubojice osobe bliske vlasti, tada Najviši državni službenik – ako je iskreni demokrat – nema vremena za plač nego je dužan biti zapanjen. Kada se nakon nekoliko minuta oporavi od te zapanjenosti, obvezan je – sukladno Ustavu koji mu nalaže brigu za redovito i usklađeno djelovanje državne vlasti – telefonirati predsjedniku vlade, ministru unutarnjih poslova, ministru pravosuđa i državnom tužitelju da bi ih upitao jesu li normalni i zašto ne rade svoj posao i znaju li zašto su plaćeni. Nakon toga saziva hitnu sjednicu Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti – i to iste večeri – i na dnevni red stavlja pitanje uspostave demokratske države i vladavine prava, odmah i bezuvjetno. To čini zato što zna da država koja ne štiti sve svoje građane i koja svim sredstvima zakonske prinude i prosvjećivanja beskompromisno ne osuđuje mržnju i netoleranciju ne samo da nema demokratski legitimitet, nego uopće i nije država.

Umjesto toga Tuđman je plakao. Logično. U onome što je nazivao državom nikada nije vidio ustanovu čija je temeljna dužnost zaštita života i imovine svih ljudi koji su u dosegu njene suverenosti, kao što nije znao da samo takva suverenost ima povijesno i moralno opravdanje. Ili to nije želio znati? Možda zato što je ono što je nazivao državom uspostavio iz razloga sasvim suprotnih smislu i svrsi države?

Plakao je kao sentimentalni malograđanin, kao tipični uzorak vlastitog biračkog tijela, koji će se licitarski raznježiti nad sudbinom psa lutalice dok će istodobno gajiti mržnju prema čitavim narodima. Kao što je takav, salonski nacionalizam, neodvojiv od terenskog nacionalizma i njegovih pak tipičnih konzervativnih primitivaca i kriminalnog ološa, tako je i sentimentalnost neodvojiva od brutalnosti, štoviše sentimentalnost je klinički simptom brutalnosti. Kao što je malograđanske zablude o državi, naciji i kolektivnom identitetu nemoguće nametnuti društvu bez pouzdanih ubojica, tako su i ubojstva nemoguća bez moralnog (i ne samo moralnog) alibija koje ubojicama pružaju sentimentalni ljigavci.

Utoliko podatak o Tuđmanovoj tuzi zbog ubojstva njemu strane i nepoznate dvanaestogodišnjakinje, koliko god je znakovit, i nije posebno senzacionalan. Sablasna je šutnja, izostanak reakcije (ili informacije o reakciji) na ubojstvo njenih roditelja. Kao da u tom ubojstvu ima nečeg neupitnog, nečeg što se podrazumijeva pa zato i ne budi emotivnu velikodušnost velikog vođe, ali ako je ubijeno i dijete, to je ipak previše: ta ljudi smo, nismo zvijeri, zaboga, sve ima svoje granice. Taj mali i neprimjetni veznik 'i' kazuje sve o ozračju i sustavu koji su ubojstvo obitelji Zec potakli i ohrabrili. Iako je slučaj Zec postao važna paradigma, on je samo jedna od mnogih i nesagledivih tragedija koje su postale moguće kada se nacija – drsko i staljinski cinično – predstavila kao demokracija i kada je umjesto vladavine prava uspostavljena vladavina licemjerja i kiča, nekad raspjevanog, nekad bijesnog, a nekad i plačljivog, već prema potrebi.