Malo tko u Hrvatskoj zna za Jamesa Mereditha iako je s njim povezan jedan od najvažnijih događaja u povijesti demokracije i vladavine prava. James Howard Meredith je 1961. podnio prijavu za upis na

Sveučilište Mississippi. Odbijen je iako je u potpunosti ispunjavao uvjete. Pokrenuo je sudski spor i u konačnici je Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio da je Sveučilište Mississippi dužno prihvatiti upis.

Meredith se zahvaljujući sudskoj presudi upisao na sveučilište, ali kada je u ranu jesen 1962. pokušao ući u kampus, suočio se s ruljom rasista koji su mu onemogućili ulazak. Naime, koliko god je to nebitno samo po sebi, priču je nemoguće ispričati ako se ne spomene da je građanin Meredith Afroamerikanac i da se uzrok spora zapravo krio u značaju koje je Sveučilište Mississippi pridavalo boji ljudske kože.

Uvidjevši da je ugrožena provedba odluke savezne sudbene vlasti, ministar pravosuđa Robert Kennedy poslao je u Oxford (gradić je imenom samodopadno pokušavao nalikovati svom britanskom uzoru) pet stotina pripadnika službe US Marshals i naložio im da zaštite Mereditha, omoguće njegov ulazak u kampus i presudu Vrhovnog suda provedu u život.

Rasiste je, pak, spopao gnjev i prikupili su nekoliko tisuća dragovoljaca. Uživali su podršku lokalnih vlasti i lokalnog stanovništva, a mnogi su bili i naoružani. Izbili su neredi u kojima je bilo mrtvih i ranjenih. Gomila, koja je sebe vjerojatno doživljavala kao neku vrst 'demokratske' većine, suprotstavila se individualnom građanskom pravu, nečem zbog čega sama demokracija i postoji da bi ga branila, čuvala i inaugurirala kao najveću i neupitnu vrednotu. Ako treba i većini usprkos.

Zato je predsjednik Kennedy – u epohalnom državničkom nadahnuću kojim je pokazao svoju demokratsku i pravnu kulturu – naredio saveznoj vojsci i Nacionalnoj gardi da zauzmu kampus, pruže maršalima psihološku i logističku potporu, uspostave red i – ako treba – silom oružja zaštite ljudska i građanska prava Jamesa Howarda Mereditha.

JFK je tako otvorio novo poglavlje u povijesti demokracije i vladavine prava: Sjedinjene Američke Države provele su odluku svojeg Vrhovnog suda, ostale vjerne duhu i slovu svog slavnog Ustava, zaštitile ljudska prava svoga građanina i – što je jednako važno – rasistima poslale jasnu poruku da su bijednici i nitkovi, da ne mogu računati na podršku ili suučesništvo države i da se u borbi protiv rasne, etničke i vjerske mržnje država neće ustručavati ni od upotrebe krajnjih sredstava.

Tako se to radi. To je državnost. To je suverenost. To je obrana od agresije i uspostava ustavnog poretka. To je država. Zato država postoji. Da bi pojedinca zaštitila od rulje. Da bi manjinu zaštitila od većine. Da bi provodila sudske odluke utemeljene na ustavu i zakonu i da bi štitila civilizacijske vrednote. Da bi kolektivnom kretenizmu nedvosmisleno stavila do znanja da se pred individualnim pravima ima ponizno i postiđeno povući. Milom ili silom.

Policijska pratnja

Tijekom studija Meredith se kroz kampus kretao u pratnji dvojice pripadnika maršalske službe. Nitko s njim nije htio jesti u studentskoj menzi. Primao je anonimna prijeteća pisma. Ometali su ga u učenju. Ipak, nitko se nije usudio da ga dotakne i nitko se nije usudio da ga izravno i javno uvrijedi. Ološ je drhtao od nemoćnog bijesa, ali je izgubio bitku i shvatio da je država, s pravom, izjednačila rasizam s ordinarnim kriminalom. James Meredith odolio je pritiscima jer je znao da ga osim Ustava, zakona i sudske presude štite i ustanove nadležne za njihovu neposrednu provedbu. Na njegovoj strani bio je autoritet demokratske republike. Bio je slobodan od straha.

Dugoročne posljedice bile su blagotvorne, nadasve odgojne. Započela je oseka segregacije i rasizma u Sjedinjenim Državama. Danas je nakon slučaja Meredith nezamislivo da bi neka američka škola odbila studenta zbog etničke, rasne ili vjerske pripadnosti. Te pripadnosti pojedincu intimno mogu biti važne ali nipošto ne smiju imati bilo kakve društvene, političke, pravne i moralne posljedice. Isticanje činjenice da je aktualni Predsjednik Afroamerikanac danas se u Sjedinjenim Državama smatra nepristojnim, jer se tako daje značaj nečemu što značaja nema i ne smije imati.

Vrijeme je da napustimo Sjedinjene Države i Oxford, Mississippi, s početka šezdesetih godina i suočimo se sa Škabrnjom, Zadarska županija, u proljeće 2012. godine.

U trenutku kada je obitelj Đanija napustila vlastitu nekretninu u Škabrnji, Republika Hrvatska doživjela je strašan povijesni i moralni poraz. Obitelj Đanija je, nemojmo se zavaravati, u strahu pobjegla iz Škabrnje. Zato što je procijenila da Republika Hrvatska ne zna, ne može ili ne želi zaštititi njezina prava, prije svega pravo na slobodu od straha. Kao što se u slučaju Meredith nije radilo samo o dužnosti države da svima pod jednakim uvjetima zajamči pravo na školovanje, tako se i u slučaju Đanija ne radi samo o njenoj dužnosti da štiti vlasnička prava, nego i o dužnosti da svim građanima pruži osjećaj fizičke sigurnosti.

Može se raspravljati o tome je li bilo primjereno da onoliko interventnih policajaca ureduje na Braču – i tamo je bila riječ o provedbi sudske odluke – ali je nedvojbeno da je situacija u Škabrnji zahtijevala njihovu prisutnost, i to već nakon prvih dojava, kako radi hitne i učinkovite zaštite ljudskih prava tako i radi simbolične demonstracije državne odlučnosti u sprječavanju i sankcioniranju svakog oblika rasne, etničke i vjerske netrpeljivosti.

Državna zlouporaba mučeništva

Ljudi skloni takvim netrpeljivostima tako bi primili k znanju da su njihove sklonosti protuzakonite, nemoralne i necivilizirane, onako kao što to vrlo dobro znaju ubojice, kradljivci i pijani vozači, odnedavno čak i korumpirani političari. Oni ne smiju ni pomisliti da su pravda, istina i država – osim ako nije totalitarno čudovište ili neka bizarna provincijalna tvorevina – na njihovoj strani. U civiliziranom društvu oni, kao i svi drugi kriminalci i prijestupnici, žive u strahu i grizodušju, svjesni da sa svakim ispadom mržnje preuzimaju ogroman pravni i moralni rizik. Prema takvim protuhama država je dužna odnositi se kao prema opasnim neprijateljima civilizacije, a ne kao prema banalnim prekršiteljima javnog reda i mira. Tek tada se građanin, ako je izložen bilo kakvim prijetnjama ili uvredama, u tu državu može pouzdati s povjerenjem, jer zna da postoje i sila i autoritet koje ga štite od bezakonja.

Kako je moguće da se ispad etničke mržnje dogodi upravo u Škabrnji čiji mještani su i sami bili žrtve etničke mržnje? Zar ne poimaju da iza pokolja u studenom 1991. i izjavama kako u Škarbnji ne žele ovu ili onu etničku grupu, stoji jedan te isti svjetonazor, jedna te ista mržnja i jedan te isti nasrtaj na civilizacijske vrednote? Možemo li zamisliti situaciju u kojoj James Meredith postaje rektor nekog sveučilišta i zabranjuje upis studentima kavkaske rase?

No ostavimo po strani paradoks u kojem žrtve nacionalizma i same posežu za nacionalizmom iako su na vlastitoj koži osjetile njegovu zločinačku narav. Ovdje nas ne zanima nacionalizam, njegova nesposobnost za empatiju i iluzija jedinstvenosti kroz koju opstaje i koju panično čuva u svom vječnom strahu od očitog, od mogućnosti da će etnička pripadnost biti raskrinkana kao nešto što značaja nema i ne smije imati.

Problem je u državi koja je svojedobno zlorabila mučeništvo kao izliku za promicanje mržnje ne bi li u tom mučeništvu i toj mržnji pronašla legitimitet i pritom svjesno smetnula s uma da je borba protiv mržnje i svih ugroza koje zbog mržnje prijete građaninu i njegovim pravima, njezina osnovna zadaća i najvažnije sredstvo kojim može opravdati svoje postojanje.