S ovim izborima za novog šefa i novo vodstvo HDZ-a dogodilo se nešto zanimljivo. Mediji, uključujući najveće elektronske, otpočetka su tako opširno i napasno izvještavali o tome da su probili uši, izazivajući već reagiranja da to ni izbliza nije tako važno i da prestanu s tom 'infotainmentskom' torturom. Ali, onda se zbilo nešto što je ipak podgrijalo aktualnost tih izbora, pa čak i onih beskrvnih izbora bez izbora za novog šefa SDP-a, a to su, malo očekivano, izbori u nekim europskim zemljama
Malo očekivano, zato što smo se već dulje navikli da ondje pobjeđuju ideološki isprane stranke i predsjednički kandidati, odreda bez boje i okusa, pa nije bila nikakva vijest
je li pobijedila ova ili ona bezbojna strana. Ali, sada je u Francuskoj došao na vlast čovjek iz redova probuđenih socijalista, koji prijeti da će srušiti zatvorski strog režim financijske discipline u Europskoj uniji, a na sličnoj platformi relativno veliki uspjeh ostvarila je i ljevica u Grčkoj. Stvorio se neki novi, dosad nepoznati elektricitet.
Ovo su poslije duljeg vremena prvi izbori unutar Europske unije na kojima nisu dominirale nacionalne, unutrašnjopolitičke, nego kontinentalne teme, i to vezano uz očito temeljno pitanje danas – je li ovaj model kapitalizma došao do zadnje stepenice, treba li tražiti novi i kakav. To je onda dovelo i do velikih, gotovo tektonskih promjena na europskoj političkoj sceni. Poslije dugog niza godina, negdje tamo otkako je ljevica usvojila neke od glavnih zasada tačerizma s ove i reganizma s druge strane oceana, ponovno se počinje razlikovati tko je i što je na toj sceni lijevo, a tko i što desno.
To će se, doduše, po svemu sudeći bistriti još cijeli niz godina, ali sada kada je krenulo sigurno neće stati i zato, velim, izbori u dvjema najvećim hrvatskim strankama dobivaju novu aktualnost. Jer, odmah se, logično, postavlja pitanje gdje smo tu mi. Ali, odmah dobivaš i tužno obeshrabrujući odgovor. Veliko preslagivanje u Europi, pokrenuto u osnovi epohalnim pitanjem kako to da unutar ovog nikada bogatijeg kontinenta buja sve veći potkontinent nezaposlenosti i neimaštine, nije u Hrvatskoj pomaknuo ni travku. Kao da je ova zemlja smještena u nekoj arkadijskoj zavjetrini kojoj svjetske bure ništa ne mogu, pa onda ništa ne treba ni učiniti.
Ovdje još čvrsto vrijedi katekizam 'bolnih rezova' i sveopće štednje, iako se hereza protiv toga širi Europom i Amerikom kao šumski požar, a na ljevici danomice raste broj onih koji je stavljaju i na vrh svoje političke agende. E, naš SDP nije, majci, među tim vjerolomnicima. On ostaje vjeran neoliberalnom Vatikanu s onim istim žarom i ponosom s kojim su HDZ-ovci devedesetih branili zidine kršćanstva, tako da se Milanović dao ponovno izabrati za stranačkog šefa bez ijednog ozbiljnog znaka da je primijetio što se vani događa. Pa onda i bez ozbiljnog nagovještaja da će se poslijeizborni Zoran razlikovati i za dlaku od prijeizbornog Zorana.
