Prošlog se petka na praznike, uglavnom autocestama prema jugu, uputila masa od otprilike 200.000 ljudi. To je gotovo pet posto stanovništva. Ima li u Hrvatskoj 200.000 ljudi koji mogu sebi priuštiti par dana skupog odmora? Očito, ima. Je li to ipak malo čudno s obzirom na okolnosti, odnosno ekonomsku krizu i besparicu o kojoj se toliko priča? Naravno da jest.

Navedenim brojkama dodajmo i to da je nedavno poskupjela cestarina za 15 posto - pa tako put Dalmatinom od Zagreba do Splita sada umjesto 157 kn stoji 181 kn – i da je HAC tu skuplju cestarinu počeo naplaćivati tri dana prije najavljenog roka! A ni benzin nije jeftin, bez obzira na zadnje sniženje cijene od par lipa. Uglavnom, cijena puta prema jugu sve je samo ne jeftina. Istovremeno s poskupljenjem cestarine, HAC je objavio akcijsku prodaju ENC uređaja pomoću kojih korisnik plaća cestarinu po staroj cijeni i još besplatno dobije sam uređaj. Akcija je, naravno, uspjela jer su ljudi požurili iskoristiti priliku, i za tren je prodano 20.000 takvih uređaja. Kako i ne bi, čovjek štedi i još ne mora čekati u koloni na ulazu ili izlazu autoceste! No, ni to nije dugo trajalo. Tjedan dana pred praznike HAC je povukao uređaje s kioska i benzinskih pumpi, dakle glavnih prodajnih mjesta, pa su građani koji su povjerovali propagandi i u zadnji čas odlučili prišparati na cestarini i kupiti ENC uređaj dok toče benzin, loše prošli. Predstavnik ovog državnog poduzeća je u mikrofon reportera jedne televizije izmucao nesuvislu izjavu da se oni koji kupuju na pumpama ne identificiraju, pa to HAC-u stvara nekakav manjak, koji su, gle čuda, primijetili tek pred praznike.

Cestovni prepad u režiji HAC-a

Ukratko, bila je to prozirna izlika da se pokupi što više skuplje cestarine. Državno poduzeće koje iznenada odluči da pred seobu stanovništva želi zaraditi što više, pa zato vozačima uskrati jeftiniju mogućnost, naprosto ih vara. Osim prevare, za takav postupak nema drugog imena. Vozači su ostali zatečeni. Shvatili su da se radi o prevari, platili - jer nije bilo druge - i vjerojatno opsovali državu. Navikli su na ovakve poteze kojima im država na raznorazne načine guli kožu. No sasvim sigurno ima načina na koji će i oni, kao porezni obveznici, uzvratiti udarac državi koja, ponekad se tako čini, zapravo i nema druge funkcije nego da od svojih ionako osiromašenih građana iscijedi i zadnju lipu. Pa i ova zadnja garnitura na vlasti koja je, usput rečeno, u svega par mjeseci poduzela niz novih mjera da bi se dočepala novca, od povišenja PDV-a do dizanja cijene plina i struje, pa sada i cestarina - da sve ostalo i ne spominjemo, bilo to nužno ili ne.

Nešto je trulo u državi Hrvatskoj

Poskupljenja svega i svačega i neodgovorna država (koliko je državnih službenika otpušteno?) koja netransparentno troši sredstva dosadna su tema. Ali ova igra skrivača s ENC-om otkriva princip na kojem takva država funkcionira i kako se odnosi prema građanima: građani nisu tu zato da im država služi, nego zato da ih se pljačka. Jednako tako, u predodžbi građana država nije njihov servis, odnosno niz institucija i instituta koji im omogućuju siguran i prosperitetan život. Oni, naime, ne doživljavaju državu kao svoju – sjetite se bezuspješne kampanje od prije desetak godina, 'porez plaćamo državi koju se voli' – već kao nametnika koji im siše krv. Nešto poput krpelja, na primjer. Zašto? Pa zato što iz svakog novog zakona građani naslućuju kako je cilj da oni plate cijenu baš svake propale investicije, pljačke, privatizacije, pretvorbe, ilegalne gradnje, propalih poduzeća i čega sve ne. Nije li onda logično da u situaciji u kojoj ih nijedna vlast ne uspijeva uvjeriti da radi za opću dobrobit oni sami varaju i potkradaju državu koliko god i gdje god im se za to pruži prilika? Bilo da se radi o utaji poreza, radu na crno, nelegalnoj gradnji, bilo o običnom švercanju u tramvaju.

I povijest je možda tome kriva: narod koji nije imao svoju državu i priliku da upravlja sobom teško može steći povjerenje u državu i njen aparat, čak ni nakon 20 godina samostalnosti. Uostalom, tradicionalni narodni junaci na ovim su prostorima hajduci. I tako, hajdučija je i dalje princip odnosa države i građana, i s jedne i s druge strane. U socijalizmu je vladao princip: država me ne može toliko malo platiti koliko malo ja mogu raditi. Sada je misao vodilja drugačija: država me ne može toliko oderati koliko je ja mogu prevariti! Kao u igri mačke i miša, dok država smišlja nove načine izvlačenja novca, građani smišljaju kako prevariti državu prebacivanjem vlasništva na nećaka ili pak lažu o nasljedstvu od nepostojeće tete, zarađuju na crno, prikazuju što manju zaradu tako da ispada kako i estradne zvijezde - a bogme i političari - trebaju socijalnu pomoć, muče se da postanu invalidi iako su zdravi i pravi itd, itd. Načina je bezbroj. U krizi je taj uzajamni odnos pljačke ogoljen do kraja, a povlačenje ENC-a samo je mali primjer.

Tko je tu lud, a tko zbunjen?

Prije nekoliko godina u Švedskoj, zemlji s vrlo visokim porezima, provedena je anketa u kojoj su građani odgovarali na pitanje: bi li željeli da im se smanje porezna davanja, ali i socijalni servisi? Ili bi radije da im porezi ostanu jednako visoki, uz već postojeće beneficije koje im pruža država? Građani su se odlučili za veće poreze. Oni, naime, plaćaju porez državi za koju su sigurni da će ispuniti svoj dio ugovora. Odnosno, pružiti im usluge za koje je i plaćena. I to funkcionira, što ne znači da tamo nema pojedinaca koji ne pokušavaju prevariti državu.

Na kraju, vratimo se onim građanima, njih 200.000, koji su se uputili na produženi vikend. Odakle im novac u zemlji u kojoj je 300.000 nezaposlenih, a 45 posto živi ispod hrvatskog prosjeka? Ili ljudi masovno lažu državu, ili u Hrvatskoj ima pet posto ljudi koji sebi mogu priuštiti put HAC-ovom autocestom na odmor, sa ili bez ENC-a. Je li onda u tom kontekstu priča o krizi obična laž? Odgovor bi mogao biti u tom istom hajdučkom odnosu države i građanina, u sivoj ekonomiji. Jer jedino se građani koji debelo varaju državu u tolikom broju mogu uputiti na skupi odmor…