Ta se stvar oko parlamentarne većine u Srbiji očito počela polako raspetljavati. Nakon bolnog i mjestimice mučnog cjenjkanja s Demokratskom strankom Borisa Tadića, dvostrukog gubitnika na svibanjskim izborima, Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije (SPS), slegnuo je ramenima i dao javiti predsjedniku Tomi Nikoliću da drži da bi mogao skrpati onih famoznih 126 poslaničkih glasova i konačno formirati vladu s Nikolićevom Srpskom naprednom strankom (SNS), s Ujedinjenim regionima Srbije (URS) i s još nekim koga uvjeri. Uredno je pozvan u prezidencijalne dvore i uručen mu je mandat, pa neka sada vidi kako će. I Toma i Ivica izgledali su zadovoljno na presici. Reklo bi se – sretan svršetak, dapače, brži od očekivanog.

Ako Bog dopusti, već sljedećeg tjedna mogla bi se sastati Narodna skupština, izabrati predsjednika i ostale dužnosnike, saslušati Dačićev mandatarski ekspoze i izglasati povjerenje novoj vladi, koja bi odmah i prisegnula, i - gotov posao. Nakon toga trebaju samo prizvati još jednom božju pomoć, neophodnu bilo kojoj vladi Srbije u ova nesretna vremena. Sve to, dakako, pod uvjetom da Dačić prikupi tih 126 poslanika, što još nije sasvim izvjesno.

Naravno da su odmah počele spekulacije oko budućih ministara. Sva je prilika da će Dačić zadržati lisnicu unutarnjih poslova (to se u Srbiji ne ispušta iz znojnih prstića!) a da će njegova stranka ostati s ministrima gdje je i bila u prethodnoj koaliciji s Tadićem. Nikolićevi naprednjaci, priča se, dobit će potpredsjednika vlade za europske integracije, mladog Vučića i još nešto sitnoga - lisnicu bogoštovlja i rasijanja, naprimjer. Mlađa Dinkić zasjest će na gospodarstvo i financije; neki slute da će dati i novoga guvernera Narodne banke. Njihova Suzana Grubješić bila bi nova ministrica vanjskih poslova. Već se nagađa tko će biti novi ravnatelj BIA-e, nekadašnje Udbe, mada sadašnji ravnatelj ima još godinu dana mandata. Nestrpljivi su to svati, a Udba je važna u Srba. Kao novi ministar obrane spominje se Borislav Pelević (SNS), lice nadasve zanimljivo: za taj ga posao kvalificira to što je bio Arkanov časnik u onoj Srpskoj dobrovoljačkoj gardi (tamo su se časnički činovi dijelili lopatom) i što je po zanimanju profesor kick-boxa. Sve to ako ne lažu.

Što to Toma ima, a Boris nema?

U općoj euforiji jednih i u konfuznoj melankoliji drugih rijetko se postavlja važno pitanje: što je to Toma imao, a Boris nije, pak da se Ivica 'preumio' (nova srpska riječ)? Nikolić i njegovi neko su se vrijeme snebivali zbog privredne situacije, ali su odlučili da idu va banque, pa što im bog da. Tako je procijenjeno da Dačiću trebaju dati mjesto premijera, a Dinkiću financijske i gospodarstvene lisnice; tako ostaju pristojno odmaknuti od stvarnoga odlučivanja i uvijek mogu svaliti krivnju na druge. Za sve su to dobili rusku podršku, molim da primijetite, uz sablažnjiva obećanja o ulaganjima i kreditima. Nešto nalik onoj prodaji vlastite sjene vragu, poput onoga Petera Schlemihla iz divne bajke Adalberta von Chamiseaua, ako se netko sjeća. I konačno, mada ne i najmanje važno – srbijanski tajkun svih tajkuna Milorad Mišković milostivo je i velikodušno blagoslovio svoje investicije u novu vladajuću koaliciju – kako saznajemo. Pothvat, dakle, obećava.

Umjesto da se okolo isprazno moralizira o 'povratku u devedesete' i zdvaja nad žaljenja dostojnim životopisima Nikolića, Dačića i njihovih suradnika – koji su, podsjećamo, pobijedili na izborima – bilo bi pametnije okrenuti se poraženoj strani: Borisu Tadiću i njegovoj Demokratskoj stranci. Oni su sada u prilici da budu opako jaka i opasna oporba – pod uvjetom da se uzmu u pamet i povuku konzekvence iz svojega dvostrukoga poraza: na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima. Izvući 'duplo golo' iz njihove prethodne povoljne pozicije nije bilo lako; neki vrag tu zaista ne valja i trebali bi se zabrinuti. Tu bi im sada trebala jedna žestoka 'diferencijacija', kako su to zvali drugovi komunisti; govornim jezikom – čistka željeznom metlom.

U normalnoj političkoj tradiciji, Boris Tadić trebao bi demisionirati i povući se u mirni civilni život; njegov bi kabinet trebalo rastjerati kao mačke s jebišta, jer su ga upravo ti japijevski šarlatani za PR i krojači careva novog ruha u poraz i odveli svojim slaboumnim savjetima. Demokratska stranka, to smo već rekli ovdje, ima novih, mladih i potvrđenih na izborima ljudi, vičnih politici i kadrih da preuzmu vodstvo. Dragan Đilas, beogradski gradonačelnik, i Bojan Pajtić, šef Demokrata za Vojvodinu, prvi su koji padaju na um: obojica su na svojemu terenu dobili značajno više nego stranka i Tadić u cijeloj Srbiji, razmjerno gledano, a tu im i leži politički legitimitet; bogami i stranački.

Ne treba se, međutim, mnogo nadati: Srbija je zemlja vječitih stranačkih lidera i tu, bojim se, pomoći nema. Lideri ili umru, ili ih zatvore (poput Miloševića i Šešelja), ili ih ubiju (kao Đinđića), ili nestanu netragom u ropotarnici povijesti (ima ih legija). Molim vas: eto Vuka Draškovića i dalje u optjecaju, mada je sprcao sve svoje šanse i znanje vlastitom blesavom politikom; dapače, na taj jad i bijedu od njegove stranke još se računa u raznim koalicijama. Kako će se i hoće li se Boris Tadić izboriti za opstanak na čelu Demokratske stranke – ne zna se. Dolaze neki glasi o potmulom nezadovoljstvu i mogućim urotama, o frakcijama i ambicioznim pretendentima. No, pričekajmo. Sada im je prva briga kako biti zaista jaka oporba.