Premda su pregovori Vlade i sindikata javnih službi o smanjenju nekih materijalnih prava - koji danas, evo, ulaze i u peti, vjerojatno i završni krug – sasvim očekivana i ni na koji način dramatična vijest, sudionici tih pregovora kao da im se svim silama trude dati tu toliko potrebnu dozu dramatike. Pojedini će sindikalni čelnici, tako, jednom pribjeći korištenju izlizane sintagme o 'danu D', drugi će put predstavnike Vlade i jednu sindikalnu predstavnicu optužiti da lažu i obmanjuju javnost kad tvrde da je postizanje dogovora blizu, a kad ni sve to ne bude dovoljno, čelnik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić javno će poručiti kako je zbog aktualnih pregovora čak i 'u strahu za vlastiti život'.

Ni predstavnici Vlade u toj dramatizaciji pregovora ne ostaju dužni pa, osim što uporno poručuju kako novca za božićnice, regrese i slične stvari nema i kako je jedina alternativa takvoj štednji 'grčki scenarij', ovih dana, usred pregovora, preko noći mijenjaju zakon koji regulira dodatak na plaću i prijete raskidom kompletnih kolektivnih ugovora. Ako bismo baš htjeli biti blagonakloni prema sudionicima tih pregovora, još bismo smo ih i mogli razumjeti: svi oni, naime, moraju opravdati očekivanja onih koje predstavljaju. Sindikalisti svome članstvu moraju pokazati da su se 'lavovski' borili, premda je i njima jasno da će u nečemu morati popustiti jer novac za božićnice, regrese i postojeće putne troškove nije niti predviđen u državnome proračunu, dok Vladini pregovarači osiromašenom i poreznom presijom i poskupljenjima pritisnutom stanovništvu, opustošenom privatnom sektoru i sumnjičavim inozemnim kreditorima pod svaku cijenu žele pokazati svoju odlučnost u provođenju mjera štednje i provedbi očekivanih reformi.

No, zagrebe li se malo dublje u aktualnu pregovaračku predstavu i sve ono što joj je prethodilo, moglo bi se zaključiti kako cijela ta gungula oko tih par stotina milijuna kuna može donijeti više štete negoli koristi, jer se pravi problemi oko funkcioniranja državnih i javnih službi time ne samo ne rješavaju, nego niti ne dotiču. Jer, ako je cijela ova višemjesečna javna hajka na državne i javne službenike i namještenike, koje se u pojedinim medijima i internetskim forumima sve češće prikazuje kao najobičnije 'neradnike i parazite' koji žive na račun tzv. realnoga sektora, provođena samo zato da bi im se ukinuli pojedini materijalni dodaci, a državna blagajna ušparala tih milijardu ili dvije kuna, onda je to bilo 'prekomjerno granatiranje' potpuno pogrešne mete.

Ponajprije, nije istina da su naši liječnici, medicinske sestre, učiteljice i profesori neradnici i paraziti. Mnogi od njih, često i u nemogućim uvjetima, predano i odgovorno obavljaju svoje poslove. Svi oni itekako 'proizvode': znanje našoj djeci i mladima, zdravlje i skrb našim bolesnicima... I, na kraju, ne žive oni na račun radnika u privatnome sektoru, nego žive od svoga rada, zadovoljavajući sasvim realne, često i nužne potrebe konkretnih i opipljivih ljudi. I iz njihovih se plaća i doprinosa, kao i kod radnika iz privatnoga sektora, pune i proračun i fondovi, i iz njihove se potrošnje ubiru porezi i potiče proizvodnja... Većini njih, uz to, ne treba ama baš nikakav javni pritisak da bi se odrekli nekih svojih materijalnih prava i zbog ukidanja božićnice sasvim sigurno neće stupiti u štrajk, dok desetine tisuća njihovih sugrađana ostaju bez posla i ikakvih primanja. Što se pak tiče famoznoga (ne)rada i neučinkovitosti u pojedinim državnim službama, tek bi valjalo proučiti koliko su za njih krivi sami djelatnici, a koliko loša organizacija posla, prenormiranost i neusklađenost državnih propisa i nestručnost rukovoditelja postavljenih po političkim i drugim vezama. Riječju, tek bi trebalo vidjeti radi li se tu o 'krizi rada' ili više o krizi upravljanja.

Zbog svega bi se toga što prije s ovih sporednih tema - regresa i božićnica – valjalo prebaciti na one glavne. Ima li ova vlast, za razliku od prethodnih, volje, znanja i odlučnosti napraviti stvarne i kvalitativne promjene u djelovanju javnih i državnih službi, ali i javnih poduzeća? Kani li ona napokon ustrojiti takvu javnu upravu koja će biti kvalitetan i učinkovit servis i građanima i gospodarstvu, ili će politička podobnost i uhljebljivanje 'svojih' (usmenim ili e-mail nalozima, sasvim je svejedno) i dalje biti (naj)važniji kriterij? Hoće li se prosvjetnim, zdravstvenim i drugima, svakome društvu nužno potrebnim djelatnicima, napokon početi poboljšavati uvjeti u kojima rade? I hoće li ministri koji su za njih zaduženi napokon početi stajati u obranu dostojanstva njihovih djelatnosti, ili će i dalje prešutno odobravati ili barem nijemo promatrati kako se omalovažava njihov profesionalni, ali i osobni integritet? To bi, napokon, bio početak pravih promjena u ovome društvu. Jer, nema te politike – državne, prosvjetne, zdravstvene ili neke druge - koja na kraju neće proći ili pasti na onima koji ju u konačnici trebaju provesti. A to nisu ni ministri ni njihovi zamjenici, prvi i ostali Vladini potpredsjednici, nego 'obični' učitelji, liječnici i šalterski službenici.

No za takve je promjene potrebno puno više od običnoga grebanja po površini. Jer linearnih ušteda o kojima se ovih dana tako intenzivno pregovara i rezanja 'svima jednako' svaka se budala mogla sjetiti!