Univerzalna ljudska prava, kao i vrlo često do sada, prikrivaju nametanje običaja i pogleda na svijet većinske kulture manjinskoj i otkrivaju nacionalizam – kako švedski ili njemački, tako i europski, u smislu da su europska kultura i običaji iznad onih neeuropskih naroda i kultura. No, zašto bi diskusija oko obrezivanja uopće zanimala hrvatske građane?

Prisjetite se broda s pedesetak brodolomaca koji je nedavno doplovio do Dubrovnika. Za manje od godinu dana, ti će ljudi iz dalekih zemalja i drugačijih kultura - i ne samo oni – možda odlučiti da je Hrvatska, kao punopravna članica EU-a, zemlja u kojoj žele živjeti. Tada će današnji njemački i švedski problem i diskusije, njihova ksenofobija i netolerancija – postati i naša. Bolje je toga biti svjestan već sada.

Ne, ne radi se o temi tipičnoj za ljeto, za tzv. sezonu kiselih krastavaca. Polemike oko obrezivanja dječaka počele su prije godišnjih odmora i laganijih tema po medijima i vrlo su ozbiljne, a izazvala ih je presuda lokalnog suda u Kölnu nakon tužbe protiv liječnika koji je obrezao četverogodišnjeg dječaka koji je potom završio u bolnici zbog krvarenja i komplikacija. Liječnik je optužen za nanošenje teških tjelesnih ozljeda, a sud je odlučio da je obrezivanje, u tom pojedinom slučaju, bilo protuzakonito i kažnjivo jer pravo djeteta na njegov tjelesni integritet ima prednost pred pravom roditelja. No, sve ovo naši čitatelji i čitateljice već znaju jer su o tome čitali upravo na ovome portalu…

Naime, slučaj je postao zanimljiv kad je dospio u medije i dobio neočekivan publicitet. Odjednom se nametnulo niz pitanja, od onih o opravdanosti religijske tradicije stare tisućama godina, do onog o integritetu, ljudskim pravima, iracionalnosti određenih kultura itd. U raspravu se uključio čitav niz ne samo religijskih lidera, nego i intelektualaca. Treba li uopće reći da su i sudska odluka i dio rasprava koje su uslijedile odmah dobile oznaku antisemitizma?

Neovisno o ovom njemačkom slučaju, čak i nešto ranije nego je buknuo, povela se velika diskusija i u Švedskoj gdje je pokrenuta kampanja na rubu histerije za zabranu ovakve prakse. U jednom tekstu objavljenom u velikim dnevnim novinama, roditelji dječaka koji su podvrgnuti obrezivanju nazivaju se monstrumima, a među potpisnicima je i bivši ministar za socijalne poslove, koji je usto vodio i državnu komisiju za borbu protiv ksenofobije i netolerancije!

Budući da obrezivanje, pogotovo religijsko, u Europi nema masovne razmjere, a ugrožavanje zdravlja ili ljudskih prava je diskutabilno, pitanje je čemu uopće takva rasprava? U SAD-u, na primjer, oko 60 posto muškaraca je obrezano, i to neovisno o religijskoj pripadnosti. U Europi to nije običaj, ali ga ipak prakticiraju i laici. No, čini se da je riječ o nečem posve drugom, a obrezivanje je samo dobar povod. Nakon što su pretreseni svi mogući religijski, moralni, pravni i medicinski aspekti – zanimljivo je ostalo pitanje zašto baš sada žestoki sukobi oko ove tradicionalne židovsko-muslimanske prakse?

I tako dolazimo do političkog aspekta koji je, čini mi se, u cijeloj priči prilično zanemaren. A da se radi o političkom, čak možda prvenstveno političkom pitanju, ne treba ići daleko: to se vidi već iz same činjenice da se, prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja, dvije trećine građana slaže s odlukom kelnskog suda.

Naime, još od slučaja objavljivanja kontroverznih karikatura proroka Muhameda iz godine 2005, u Njemačkoj se osjeća porast anti-imigrantske klime. Sjetimo se samo iznimne popularnosti knjige njemačkog političara Thilla Sarazzina iz 2010. u kojoj kritizira politiku multikulturalizma, a koja je naročito uperena protiv muslimana. Jer, ne zaboravimo, njih je daleko više nego Židova - osam milijuna naspram pola milijuna - a još pritom nisu ni integrirani. Neonacisti su sve glasniji, a policija im nevoljko staje na put. I cijela je Europa zahvaćena tim ledenim desničarskim dahom. Tako je u Švedskoj prvi puta jedna radikalno desna partija - Švedski demokrati - ušla i u parlament.

Rasprava koja je na prvi pogled kulturološka, ustvari je politička jer se njezin intenzitet u ovome času može objasniti jedino u svjetlu porasta netrpeljivosti prema drugima i drugačijoj kulturi u Europi, bilo da su to Tunižani, Turci, Romi ili netko treći. Da komadić kože penisa može postati predmet velike nacionalne diskusije? Ma dajte, molim vas! U ovom kontekstu, poruka sudske odluke je jasna: ako želite slijediti svoju iracionalnu i arhaičnu tradiciju, koja je k tome štetna i krši dječja/ljudska prava, odite doma - pa to radite tamo jer mi to ovdje nećemo tolerirati. No kako dolazak 'doma' ne može biti rješenje jer mnogi od ovih koji slijede tradiciju nemaju kamo, a k tome su i ravnopravni građani Njemačke koji niti žele niti trebaju bilo kamo otići, problem ostaje.

U suštini, ove diskusije i velike brige za zdravlje, integritet, prava djece itd. ne bi ni bilo da se na samom dnu ne krije se statistika, odnosno ekonomija. Broj imigranata raste, EU ne zna i ne može zatvoriti granice, one su porozne – glavni je punkt ulaska u EU preko Turske u Grčku zatim Bugarsku, pa južna Italija, Španjolska… S druge strane, ekonomska kriza ne daje previše nade u skori oporavak i žrtveni jarci su više nego dobro došli. Ako ih nema, treba ih izmisliti. Ako su sićušni, treba ih napuhati. Svaki povod da se pokaže da su drugi običaji opasni i ugrožavajući dobar je. Što je imigranata više, njihove će kulture biti prisutnije. Bilo da se radi o hrani, što veseli građane jer pruža raznolikost i dojam kozmopolitizma, do utjecaja na modu i muziku – ali i problema burke, ženskog obrezivanja, a sada, evo, i muškog, košer klanja životinja, podizanja minareta itd. Univerzalna ljudska prava, kao i vrlo često do sada, prikrivaju nametanje običaja i pogleda na svijet većinske kulture manjinskoj i otkrivaju nacionalizam – kako švedski ili njemački, tako i europski, u smislu da su europska kultura i običaji iznad onih neeuropskih naroda i kultura.

Zakoni europskih zemalja s velikim brojem imigranata će se kad-tad morati prilagoditi stvarnom stanju jer zakone pišu ljudi. Ljudi drugačijih kultura i običaja moraju također biti zaštićeni u svojoj praksi, ako, naime, stvarno nije štetna. Sve je to pitanje mjere, odnosno poštovanja nekih ključnih europskih vrijednosti – uzmimo za primjer žensko pravo glasa ili demokraciju.

No, zašto bi diskusija oko obrezivanja uopće zanimala hrvatske građane koji žive u maloj zemljici u kojoj na ulici rijetko vide osobu drugačije boje kože ako nije turist? Mi ionako imamo svoje 'druge' s kojima se jedva nosimo… No prisjetit ćete se broda s nekih pedesetak brodolomaca koji je nedavno doplovio do Dubrovnika. Za manje od godinu dana, ti će ljudi iz dalekih zemalja i drugačijih kultura - i ne samo oni – možda odlučiti da je Hrvatska, kao punopravna članica EU-a, zemlja u kojoj žele živjeti. Tada će današnji njemački i švedski problem i diskusije, njihova ksenofobija i netolerancija – postati i naša. Bolje je toga biti svjestan već sada.