Ljudski rod prošao je svakojaka iskušenja ali se do sada uvijek mogao osloniti barem na planet Zemlju kao neupitnu konstantu. Znala je biti surova, ali je uvijek bila predvidiva pa su se ljudi naučili izbjegavati njezine odveć neudobne predjele. Označava li uragan koji je krajem listopada 2012. poharao istočnu obalu Sjedinjenih Država prekretnicu nakon koje je doživljaj Zemlje kao predvidivog i udobnog staništa postao deplasiran?

Ako pođemo od pretpostavke da je riječ samo o klimatskom hiru kakav se – poput snijega u kolovozu – događa jednom u stotinu godina, zdrav razum nam ipak nalaže da u obzir uzmemo i mogućnost da su klimatske promjene nastupile, da ih je vrlo vjerojatno prouzročio čovjek i da se svijet u kojem živio nepovratno promijenio.

Civilizacija može od slučaja do slučaja izići na kraj s katastrofama samo ako je riječ o izvanrednoj pojavi, o nečemu što se izvjesno neće skoro ponoviti. No ako se slične katastrofe počnu ponavljati, grad New York postat će i tehnički i ekonomski neodrživ. Jasno, New York je samo svjež primjer, a slikovit je i utoliko što ne bi ni nastao ni opstao da su razorni uragani uobičajeni za istočnu obalu Sjeverne Amerike.

Europa je od pamtivijeka pošteđena ekstremnih klimatskih pojava – zato je ovo malo civilizacije i nastalo u Europi – ali posljednjih godina i ovdje su učestale neobično jake oluje, poplave i suše. Topla mora, o kojima ruska politika neuspješno sniva već tri stoljeća, približavaju se Rusiji: sezona plovidbe na arktičkom pomorskom putu sve je dulja. U Sredozemlju su primijećene tropske ribe...

Očito je da nešto nije u redu. Hoće li ostati na tome ili će biti sve gore? Je li pretpostavka da bi moglo biti i gore paranoidno pretjerivanje ili realna mogućnost koju bi trebalo racionalno raspraviti?

Potrebni su nam točni i pouzdani odgovori. Što ako povjerenje poklonimo netočnom odgovoru? A što ako nam točan odgovor bude nedovoljno uvjerljiv?

Možda situacija i nije ozbiljna kakvom se čini i možda su za borbu protiv klimatskih katastrofa dovoljne palijativne mjere: malo viši i čvršći nasipi, dobra organizacija evakuacije i snabdijevanja i, kad se razvedri, učinkovito čišćenje blata i sušenje transformatorskih stanica. A ako je situacija ozbiljna? Što ako je vrlo ozbiljna?

Zamislimo da je teza o uzročno-posljedičnoj vezi između sagorijevanja fosilnih goriva i globalnog zatopljenja postala općeprihvaćena i neupitna i da je čovječanstvo odlučno i jedinstveno u namjeri da povodom toga nešto poduzme. Uzalud. Nagli odustanak od nafte i tehnološki je i ekonomski neizvediv. Izazvao bi opasnu energetsku krizu i propast čitavih industrijskih grana, vjerojatno i propast svjetske ekonomije. A što ako više nemamo ni vremena ni izbora i ako je ekonomska katastrofa jedino preostalo sredstvo za sanaciju ekološke katastrofe?

Postojeći sustav suverenih nacionalnih država i slabašnih međunarodnih organizacija nedostatan je za učinkovito i odgovorno suočavanje s takvim dvojbama. Osim što ga razdire idiotizam etničkih, rasnih i vjerskih dioba, čovječanstvo ne raspolaže postupcima i sredstvima za donošenje i provedbu odluka koje bi uživale planetarno povjerenje i koje bi imale planetarni učinak. Ne postoji ni mehanizam sposoban da artikulira uvjerljivu argumentaciju da je sve u redu – ako je u redu! – i da su razorne oluje, poplave i suše samo iznimke s kojima se možemo i s kojima ćemo se moći nositi. Izvjesno je samo to da će ljudi posegnuti za ponajboljim rješenjem tek nakon što iskušaju sva pogrešna.

No i tada, ako bi se postigao konsenzus o klimatskim promjena i o svemu što bi povodom njih trebalo poduzeti i ako bi se u tu svrhu uspostavio poredak koji bi na planetarnoj razini provodio i preventivne mjere ekološke zaštite i mjere sanacije dosad učinjene štete, čovječanstvo bi se, uz ekološka i ekonomska iskušenja, moglo suočiti i s onim najopasnijim – političkim iskušenjem. Ovo malo demokracije moglo bi, s ostalim dragocjenostima, zbog žurbe i panike ostati zaboravljeno pod nabujalom prljavom vodom.