Prije nekoliko godina, kad se prvi put počelo ozbiljnije govoriti o potrebi uvođenja zdravstvenog, a time i seksualnog odgoja u naše škole, bila sam inspirirana nastalim komešanjem raznih dušobrižnika, pa sam za jedne novine napisala tekst pod nazivom 'Kondom na pogrešnoj glavi'. Taj tekst je predstavljao i nimalo sentimentalno prisjećanje na period seksualne samoukosti kroz koji su u osnovnoj i srednjoj školi prošle generacije i generacije, a sadržavao je i rečenice poput ovih:

'Osmaši su u školskom WC-u oformili omanji krug oko duplerice s golom ženom, ali ne da bi zapjevali klapsku pjesmu. Mnogi bivši dječaci koje poznajem prošli su u svojim nježnim godinama kroz tu indiskretnu fazu, a ne samo ti, smjerni čitaoče. A mamine princeze? Zbog stanovitih tehničkih prednosti još ranije same otkriju svoje zrno graška ispod baldahina… Dapače, neki su poletarci, baš poput Romea i Julije (i njihove dobi) zdušno prakticirali gubljenje nevinosti prije kraja osnovne škole. Da ne govorim o srednjoj školi u kojoj su se i u mom štreberskom i većinski ženskom razredu pedagoškog usmjerenja, između matematičke bilježnice i školske marende, redovito znale zateći i porno kaseta ili časopis. U svojoj petnaestoj prvi put sam čula za dijafragmu od razredne štreberice, praktično upućene. Nisu to neka tuđa djeca, nego vaša, kao što i ona dva do tri homoseksualna djeteta koja, statistički gledano, sjede u svakoj učionici i slušaju kako se o njima govori kao o stvorenjima s tri glave ili šesnaest nogu, mogu biti upravo vaša djeca…'

A bilo je i ovakvih:

'Vježba navlačenja kondoma na tikvicu, osim što može biti korisna, kod srednjoškolca će u najgorem slučaju izazvati hihot i grohot, ukoliko ga prethodno mentalno ne uškope u osnovnoj školi, posrame ga, nabiju mu grižnju savjesti, navuku mu kondom na pogrešnu glavu…'

Nisam tada, kao ni sad, mislila da je prerano stupanje u seksualne odnose, prije emotivne i intelektualne zrelosti, dobro, dapače, ali je prilično jasno koliko je rašireno, pa je, eto, i to jedna od stvari zbog kojih je važno ponuditi klincima, ne zabranu (koja ih nikad nije i neće zaustaviti u ičemu) nego neko normalno, racionalno objašnjenje za sve što im se događa; ne pretvarati njihovu seksualnost u babarogu, u mračnu tajnu, nešto zbog čega će postati jadni i nesretni, u ono čega se srame ili, s druge strane, u ono što ne uspijevaju ni razumjeti ni kontrolirati.

Jedino što se u međuvremenu, od nastanka tog teksta do danas, promijenilo je to da sam sada, a pogotovo otkako sam vidjela onog medu-kentaura u bizarnoj i tužnoj akciji 'Ovo nije moj medo', još sigurnija da je potrebno uvesti zdravstveni i seksualni odgoj u škole, i to za svu djecu. Oni koji propagiraju diskriminaciju preko plišanih igračaka nisu dostojni pažnje, ni kao ljudi ni kao medvjedi.

U onih nekoliko godina što sam ih nakon diplome provela radeći kao profesorica po raznim školama upoznala sam velik broj djece i njihovih roditelja, i sama sam roditelj već nekih jedanaest godina, a među mojim nećacima čak je troje veselih adolescenata, i ono što sa sigurnošću mogu kazati jest da djeca prije puberteta u teoriji i ovako i onako nauče 'sve' o seksu od pubertetlija koji, naravno, prepričavaju klasične budalaštine, ili s porno sajtova koji su dostupni svugdje, a ako im i nisu dostupni, pornografija ih ionako bombardira iz medija.

Zato što su takvi zakoni tržišta, zato što je to najčitaniji, 'najklikaniji' sadržaj na svijetu, zato što te iste sadržaje konzumiraju upravo njihovi roditelji, zabrinuti manje za zdravlje, fizičko i mentalno, a više za nepoćudni školski zdravstveni odgoj svog potomstva. Pa ukoliko zabrinuti roditelji i ne odgovaraju gornjem opisu, svejedno, ne postoji način da svoje klince zadrže ispod staklenog zvona. I u običnom, nedužno glupom teen časopisu pronaći će više 'opscenosti' negoli u toj grozomornoj Sodomi i Gomori zvanoj seksualni odgoj, a koja im samo može pomoći da se ne pogube u svijetu koji je sam sebe pervertirao, da odrastu u, koliko je to moguće, sretnu i stabilnu čeljad koja ne zagorčava život sebi i drugima.

To da 'roditelji najbolje znaju što je dobro za njihovu djecu', nažalost, baš i ne vjerujem.

Kad bi mnogi roditelji znali razgovarati sa svojom djecom vjerojatno ne bi bilo ovoliko maloljetničkih trudnoća, preuranjenog stupanja u seksualne odnose, spolnih bolesti i abortusa zbog nekorištenja kontracepcije, zlostavljanja partnera (uglavnom partnerica) među mladima, silovanja, homofobije i huliganstva, nasilja, smrti, nesretnih i upropaštenih života.

Bila sam godinu dana razrednica jednom maturalnom razredu, i tijekom cijele te, presudne, školske godine neke roditelje nisam ni vidjela ni upoznala. Imala sam učenike iz popravnih domova, zlostavljanu djecu koju sam navodno trebala naučiti nešto o futuru drugom egzaktnom i nešto o Proustu, narkomane od šesnaest, dilere od sedamnaest, klince koji su ujutro u osam dolazili u školu pijani, dvanaestogodišnjaka koji na nastavu nosi nož, trudne djevojčice, maturante kojima su profesori na svoju odgovornost 'sušili neopravdane', molili smo ih i uvjeravali da ne napuštaju školu, jer ponekad nije bilo ikog drugog, njima bližeg, tko bi za to njihovu školu i školovanje mario.

Među mojim bivšim učenicima, srednjoškolcima, bilo je i onih koji nisu heteroseksualne orijentacije, koji to nisu skrivali i nisam primijetila da ih razredni kolege zbog toga doživljavaju kao onog medu-kentaura, dijete-nakazu, kao što žalosno i čudovišno sugeriraju nekakve udruge ćudorednih fanatika.

Ono što sam zapazila je da većina roditelja voli svoju djecu i istinski brine za svoju djecu. Ali također i ovo: većina roditelja su konformisti koji će odgojiti nove konformiste zbog straha u kojem su i sami odrasli, zbog, iskustvo mi govori, krivo usmjerene brige za vlastito dijete koje će možda taj isti konformizam, ili nepodnošljive konvencije okoline jednog dana stajati zdravlja, sreće, pa i života. Konvencije su te koje treba mijenjati.

(Ili kako je to Philip Roth u svom romanu 'Ogorčenost' (2008), a koji ne spominjem slučajno, zapisao: 'Ne traži uzrok u porodici mama, potraži ga u onome što konvencionalni svijet smatra nedopustivim.')

Zato mislim da je seksualni odgoj u okviru zdravstvenog danas neophodan za svu djecu, da se tu radi o socijalnoj pismenosti, o stvarima koje su osnova demokracije, humanosti, međuljudskih odnosa, ali i osobne higijene, i kao takvi su samorazumljivi, nisu predmet za raspravu kao što to već neko vrijeme nije ni 'Zemlja kao ravna ploča'.

Naime, ne zbunjuje i ne plaši ni djecu ni odrasle ljude ono što znaju nego ono što ne znaju, zato je bitno naučiti te važne stvari o svome tijelu i o svojim emocijama, o samopoštovanju i o poštivanju prava na različitost, o tome da je ljubav lijepa, a tjelesnost prirodna.

Posebno mi se čini da je ovo važno za konzervativne sredine u kojima je prisutan opasan nerazmjer između sadržaja kojima su djeca i mladi ljudi izloženi i pritisak patrijarhalne okoline. Takav zbunjujući i frustrirajući nerazmjer, sudar krajnosti, mora proizvesti pukotine u glavama i u društvu, pa ne čudi da je posljednjih godina upravo u ovakvim sredinama došlo do eskalacije seksualnog nasilja.

Kažem vam, vaša djeca o seksu ionako 'znaju sve' (ili će uskoro znati), pitanje je samo hoće li to 'sve' saznati iz pornića i lovačkih priča balavih pubertetlija ili iz školskog programa koji su za njih sastavili stručnjaci.

Ukoliko je nepomirenim roditeljima koji kane protestirati protiv zdravstvenog odgoja toliko stalo do dobrobiti potomstva, imaju barem stotinjak razloga zbog kojih bi bilo korisnije i plemenitije izaći na ulicu, a svi se tiču budućnosti njihove djece. Evo, kad smo već oko škole, neka na primjer dignu svoj glas protiv unižavanja onih s kojima njihova djeca provode najviše vremena, a to su njihovi potplaćeni nastavnici