Slovenija i Hrvatska nastale su prije nešto više od dvadesetak godina kao samostalne države na tezi da je jedan konflikt nerješiv, odnosno da je rješiv isključivo – nikako drugačije i po svaku cijenu – uspostavom zasebnih, suverenih i samostalnih država.

Europska Unija začeta je pedesetih godina prošlog stoljeća s potpuno drugačijom početnom tezom. Imajući na umu povijesno iskustvo koje je, blago rečeno, bilo zastrašujuće i u želji da se strahote ne ponove, Unija je pošla od pretpostavke da su odustanak od neograničene državne suverenosti te spajanje, ne i razdvajanje, optimalne prepreke konfliktu. Europske države valjalo je lišiti sposobnosti, razloga i ovlasti da proizvode sukobe, odnosno trebalo je stvoriti mehanizme za – nikako drugačije i po svaku cijenu – mirno, kompromisno i strpljivo rješavanje sporova.

Razlika između geneze hrvatsko-slovenskog spora i geneze Europske unije, odnosno političke filozofije Slovenije i Hrvatske, s jedne strane, i političke filozofije Europske unije, s druge strane, razlika je između bezuvjetne suverenosti i imperativa da se sporovi rješavaju isključivo bezbolno, ako treba, a treba, i po cijenu suverenosti. Iz te opreke zapravo su nastali i hrvatsko-slovenski spor i nesposobnost (nevoljkost?) Zagreba i Ljubljane da ga riješe, ali i njihovo neshvaćanje da su se zatekli u komično paradoksalnoj situaciji. Tvrdoglavo i suvereno se spore oko nečega što otežava proširenje Unije, pa time i njenu sposobnost rješavanja sporova. Koriste svoje suvereno pravo na sukob i to baš povodom članstva u političkoj zajednici koja teži dokidanju sukoba tako što će ograničiti suverenost – a to je sposobnost za sukob – svojih članica.

Nije ni moglo biti drugačije nego komično jer su slovenska i hrvatska politička elita doživljavale Uniju kao utjelovljenje rasističke iluzije o europskoj civilizacijskoj i kulturnoj superiornosti. Zamišljale su je kao bečki novogodišnji koncert, kako i priliči malograđanskom umu koji samo u kiču vidi vrednotu. Ubrzo je postalo jasno da je 'Europa' nešto sasvim drugo, ne samo Bach i Beethoven (koji su 'preteški' za ljubitelje Straussovih limunada), nego i politička zajednica u kojoj su sinergija različitosti i ljudska prava više vrednote od državne suverenosti.

Političke elite Slovenije i Hrvatske pojavile su se na modernoj političkoj sceni s dijametralno suprotnim vrijednosnim sustavom. U državnoj suverenosti vidjele su neupitnu svetinju i za to su bile spremne riskirati i ljudska prava i ljudske živote. Njihovi sporovi su, uostalom, i proizišli iz one iste povijesne situacije u kojoj su se obje političke elite i domogle svojih država. Proizvodnja i održavanje sporova su za te elite bile način života i sredstvo opstanka. Sada su zbunjene jer se zajedno trebaju naći u političkoj zajednici koja je nastala zarad sprječavanja sporova i njihovog racionalnog rješavanja. 'Europa', naime, nije 'Radetzky marš' (austrijski 'Marš na Drinu') nego je Beethovenova Deveta, a pomalo i 'Imagine' Johna Lennona.

Svaki, bilo koji ishod hrvatsko-slovenskog spora bit će povoljan i otrježnjujući za sve sudionike. Briselski diplomatski vježbenici će vrlo vjerojatno Ljubljanu i Zagreb prisiliti na nekakvu nagodbu koja će dovesti do slovenske ratifikacije hrvatskog članstva. (Nebitno je što će obje strane tvrditi da su do nagodbe došle same). Time bi Unija pokazala da je sposobna vršiti svoju temeljnu funkciju, a to je primoravanje članica na konstruktivnost, racionalizam i suradnju. Ako bi se, kojim slučajem, Europska unija pokazala nemoćnom disciplinirati svadljivu suverenost svojih članica – iako je nastala upravo zato da bi je spriječila – izdala bi svoj ishodišni ideal i ne bi bila vrijedna ničijeg članstva.