Nezaposlenost u Hrvatskoj približila se brojci od devet posto stanovništva. Zašto ističem baš devet posto, a ne osam ili, daleko bilo, deset? Toliki postotak nezaposlenih, u odnosu na broj stanovnika, imala je Weimarska Njemačka na vrhuncu krize godine 1932. Spram nešto više od 62 milijuna stanovnika, bilo ih je gotovo šest milijuna. Tragično weimarsko iskustvo ukazuje da je devet kritičan postotak.

Zanimljivo je da se na ulicama hrvatskih gradova taj broj ne primjećuje, barem ne na način koji je bio vidljiv u Weimarskoj Njemačkoj, a o čemu svjedoče dokumentarni filmovi i fotografije. Ljudi su nosili 'sendviče' na kojima je pisalo 'tražim bilo kakav posao'. Besciljno su lutali ulicama, zadržavali se na trgovima i u parkovima, pušili i zurili u pod. Njihova tjeskoba bila je opipljiva. Neki su na improviziranim tezgama prodavali rabljene sitnice, britvice, šibice i artefakte koje su pronalazili u ruševinama svoje svakodnevice. Mlađi i spretniji organizirali su pohode na sela i potkradali krumpirišta. Istodobno su nacisti i komunisti marširali ulicama, izvikivali gluposti i u očajnicima budili nadu, a weimarske lijeve i centrističke koalicije nemoćno su promatrale kako se raspada jedna demokratska (do 1929., dok je bilo novaca, i socijalna) republika. Ne treba podsjećati kako je priča završila.

Nezaposlenost i siromaštvo u Hrvatskoj su zasad vidljivi samo kroz sakupljanje boca i one žalosne scene ispred kontejnera za smeće. Očaj još uvijek ima individualne značajke, još uvijek nije organiziran. Doista, za razliku od weimarske, hrvatska oporba ne nudi brda i doline i nagli preporod nego se nostalgično prisjeća (izuzevši dva svjetska rata) najstrašnijeg desetljeća u hrvatskoj povijesti. Zasigurno je tako i bolje, jer kada bi ponudila preporod možda bi joj netko povjerovao pa bi nas snašla još veća nevolja.

Sociolog Dražen Lalić ustvrdio je prošloga tjedna da je u Hrvatskoj zavladala apatija i, sasvim razumljivo, zaključio kako je to razlog za zabrinutost. Istina, apatija nije samo simptom tupog beznađa, nego i stanje koje pogoduje neodgovornosti vladajuće elite. Nije dobro kada vladajuća elita vlada bezbrižno i komotno i kada se svjesno oslanja na izdržljivost i strpljenje stanovništva. Bez uplašene vlasti nema demokracije.

Hrvatskoj ne bi škodilo malo građanskog neposluha i mirnih prosvjeda, tek toliko da vlast ne izgubi osjećaj za stvarnost. No, očekivanja da bi ti prosvjedi bili usmjereni na suštinska pitanja i da bi zahtijevali od vlasti upravo ono što je potrebno, a to su veća tržišna i poduzetnička sloboda, racionalna fiskalna politika i racionalna administracija, čista je utopija. Da bi prosvjedi bili usmjereni u sasvim suprotnom – ne samo u ekonomskom nego i civilizacijskom – pravcu lako je pretpostaviti. Konačno, i razumni mirni prosvjedi su veliki rizik. Ulica i psihologija mnoštva imaju svoje mračne zakonitosti i malo je potrebno pa da se i civilizirani građanski prosvjed odmetne u destrukciju, ugrozi imovinu, čak i živote. Država, odnosno policija, tada moraju reagirati i situacija se višestruko komplicira. Postoje iznimke – primjerice Veliki marš Afroamerikanaca na Washington 1963. – ali prosvjedi rijetko kada donose iskorake u boljitak. O pobunama i revolucijama da i ne govorimo. To su sublimne tragedije. Opravdanost prosvjeda ne jamči uspjeh premda pravednički gnjev rađa iluziju da će se, nakon dovoljne količine sudionika, barikada, vike i suzavca, koliko sutra otvoriti nova radna mjesta i povećati plaće. Neće. Rješavanje problema – ali i razočaranje – tako se samo odgađa i osim novaca i vremena mogu se izgubiti i životi. Svakoj novoj, pa – ne daj Bože – i revolucionarnoj vlasti ostalo bi suočenje s istim uzrocima krize i istim dvojbama i problemima. I najgora demokratska procedura bolja je od najplemenitije pobune.

Utoliko je i apatija neusporedivo bolja alternativa od halabuke i gnjeva. Na nju se može gledati i kao na priliku koja društvu ostavlja vremena i nade da će nekako preplivati na drugu obalu.