Između dvadeset i trideset tisuća ljudi je prije nekoliko dana satima stajalo u redovima ne bi li se dokopalo ulaznica za nogometnu utakmicu Hrvatska-Srbija. Sociolozi i statističari duguju nam odgovor na pitanje: je li riječ o reprezentativnom uzorku stanovništva ili o potpuno zasebnoj skupini?

Kakav god da je odgovor, podjednako je žalostan. Ako je riječ o zasebnoj skupini, znači da je određen postotak stanovništva Hrvatske – red veličine prosječnog hrvatskog grada – sklon neobičnom ponašanju. Pritom nije beznačajno što je jedno simpatično loptanje, kakvo je nekad bio nogomet, postalo opskurna i sumnjiva djelatnost u kojoj se više ne zna gdje završavaju mutni poslovi a gdje počinju šovinistički i rasistički ispadi. Ono što je gore i od takvog nogometa jest spremnost nezanemarivog broja građana da zbog njega stoje satima na hladnoći. Možda ni to samo po sebi ne bi bilo žalosno da ne nailazi na svekolike simpatije i razumijevanje mainstream medija, već time što vijest o nabavi ulaznica nije uvrštena u novinske stranice i televizijske minute rezervirane za natjecanja u ispijanju piva, proždiranju lubenica i slične autodestruktivne i mazohističke bizarnosti.

Ako, pak, nije riječ o ekstravagantnom ponašanju nego o reprezentativnom uzorku, valja svečano konstatirati da je razriješen misterij ekonomske krize u Hrvatskoj. Ljudi koji slobodnom voljom, bez ikakve prisile i bez ikakve nužde stoje u redu čitave noći usred zime, s lakoćom mogu podnijeti nezaposlenost i siromaštvo. Nije to čekanje u redu za hranu ili sapun, kao nekad u Sovjetskom Savezu, nego čekanje ulaznice za dvoboj dvaju nacionalizama. Alien i Predator će za tu prigodu odabrati nogometno obličje i, kako kaže tagline tog lošeg crossover filma, 'tko god pobijedi, ljudi su izgubili'. Onima koji su zarad toga spremni čekati na hladnoći ekonomska kriza doista je sporedna briga. Bilo bi pogrešno reći da ne zaslužuju ništa bolje od nezaposlenosti i siromaštva, kada su očito spremni i na gore neudobnosti.

Iluzorno je od političke elite očekivati iskorak iz ekonomske krize kada, čini se, to ne žele ni sami građani budući da se sasvim olako i dobrovoljno odriču komoditeta, a pritom uživaju i neskrivene simpatije medija. Ima li budućnost društvo koje mazohističku žrtvu cijeni više od elementarne udobnosti?

Nada postoji. Razum je sposoban zasjati i u najstrašnijoj tami. U onim grozničavim redovima krila se nekolicina prisebnih ljudi. Da, tapkaroši su kupili određenu količinu ulaznica. Burza ima svoja neumitna pravila čak i kada je crna. Navodno će uoči utakmice cijena ulaznice doseći iznos od dvije i pol tisuće kuna. Budući da je cijena najskuplje ulaznice iznosila dvije stotine i pedeset kuna tapkaroš će na jednoj jedinoj ulaznici zaraditi najmanje deseterostruko. Za takav ekstraprofit isplati se čekati u redu. To nije ludilo bez metode već zdrava aritmetika. Mnoge moraliste zasigurno će užasnuti visoke cijene preprodanih ulaznica. Zaboravljaju da su tapkaroši ljudi koji se razumiju u zakon ponude i potražnje i da visoku cijenu ne određuju oni nego budale koje su je spremne platiti. Tržište gluposti je jedino potpuno slobodno tržište u Hrvatskoj i, kako stoje stvari, za tom robom raste potražnja. Utješno je da barem netko od nje ima koristi.

U medijima se moglo čuti i pročitati da će policija poduzeti korake protiv preprodavača. Nejasno je zašto bi se država uplitala u nečije pravo da sa svojom ulaznicom čini što želi, kao i u nečije pravo da za tu ulaznicu dade onoliko novaca koliko (god) želi. No, ta nejasnoća tek je prividna. Bude li uredovala protiv tapkaroša policija će se ponašati u savršenom skladu s jednom znakovitom simbolikom.

Kada se glupost, iracionalizam i samoprijegor – ovom prigodom u obliku višesatnog stajanja na hladnoći – slave kao poželjne osobine, logično je da su razum i tržište – ovom prigodom u obliku preprodavača ulaznica – kriminalizirani i prezreni. Utakmica Hrvatska-Srbija utoliko nije samo simbolički rat dvaju nacionalizama nego i dijagnoza hrvatske krize.