Kuku nama s ovakvim pravnicima. Više od Mamićeve srbofobne izjave protiv ministra Jovanovića konsternira jadna razina njegovih odvjetnika, pa ti pada napamet da bi Maminjo možda dobio od njih bolju zaštitu tjelohraniteljskim nego pravnim metodama. Posebno je osupnila Jadranka Sloković. Ona je svog branjenika uzela u zaštitu nečuvenom izjavom da se ni Antu Đapića nije kazneno gonilo zbog izjave da su Srbi u Hrvatskoj sanitarno pitanje, pa zašto bi se onda Zdravka Mamića. Dođe ti da uglednoj odvjetnici pomogneš jednim još drastičnijim primjerom, jer, sjetit ćete se, Ante Pavelić slao je Srbe i u Jasenovac, pa nije sudski odgovarao i umro je, manje-više, prirodnom smrću
Pa, draga gospođo, valjda trebamo žaliti što je tako ispalo s Pavelićem i Đapićem, a ne to uzimati kao putokaz kako bi trebalo postupiti u Mamićevom slučaju. Ali, eto, munjenom logikom da zato što nisu kažnjene jedne gadarije treba amnestirati sve naredne, može se i sam upasti u fiškalsku gadariju, iako mi netko može zamjeriti da je Slokovićka uspoređivala dva slučaja iz istog pravnog sustava, a Pavelić je sasvim druga priča. Ali, čak ni to nije točno. Kada je Đapić izjavio da Srbi u Hrvatskoj 'nisu više politički nego ekološki problem', bilo je to 1995. godine, nisu postojali današnji zakoni kojim se sankcionira govor mržnje i diskriminaciju.
Dakle, Mamić može biti kažnjen, iako Đapić nije, iz jednostavnog razloga što je to sada kažnjivo a polovicom devedesetih nije bilo, i žalosno je da Mamićevim odvjetnicima treba objašnjavati tako elementarne stvari. A kada im moraš crtati to, još manje možeš očekivati da razumiju politički kontekst ove priče, koji se sastoji u sljedećem. Već petnaestak godina, tamo od dolaska Račana i Mesića na vlast, ali čak i u zadnjih godinu-dvije Tuđmanovog predsjednikovanja, dok se provodila mirna reintegracija Podunavlja, postojala je neformalna zabrana vrijeđanja i difamiranja Srba. Kažem neformalna, jer i kada nisu postojali zakoni kojim bi se to kažnjavalo, sprečavano je onim što se naziva političkom korektnošću, a time su osim Srba bili zaštićeni i Bošnjaci i Židovi.
Ponavljam, to je trajalo nekih petnaestak godina i dok je tako bilo nestao je otvoreni, deklarirani govor mržnje protiv spomenute tri spomenute tri nacije u medijima, ali čak i usred hrvatskog Sabora. On se povukao u krčme i u kanalizacijske katakombe internetskih foruma, gdje se sve do danas zadržao pod potpuno zasluženim nazivom cyber-fašizma. Za njega ova država nikada nije našla lijeka, a nije ga, bogami, ni tražila, ali dok je ostajao u domeni internetske kloake, to se, hajde, moglo podnijeti. Sada više ne može. Srbofobnim izjavama najprije Mamića, zatim Tomašićke i šire, prestalo je spomenuto razdoblje političke korektnosti, a stvar nije nimalo bolja, prije gora, što je ta korektnost u odnosu na Bošnjake i Židove i dalje na snazi.
Jer, ako su samo Srbi izbačeni iz zaštićene zone, a ostali ostavljeni u njoj, onda to znači da je na njih koncentrirana sva omraza na ponovno otvorenoj burzi slobodne mržnje. Posebna je, pak, priča što se sve ovo događa uoči lokalnih izbora (plus onih europarlamentarnih), koji su već iskompromitirani time što je izgledalo da će njihov jedini politički sadržaj biti uvođenje ćirilice u Vukovaru. A onda se palo još nekoliko katova niže, jer ako se na tim izborima bude natjecalo oko toga tko više mrzi Srbe, tjerajući drugu stranu da ih brani onim što im je već zajamčeno Ustavom i zakonima, onda to više nema nikakve veze s politikom.
Kakva, pobogu, politika, to je povratak u kameno doba hrvatskog nacionalizma, pad u nižu civilizacijsku ligu, kojoj je Mamić autentična maskota, ali daleko od toga da bi bio jedini krivac. Među glavnima su svakako mediji, bez kojih gazda Dinama i hrvatskog nogometa nikada ne bi postao tobože istaknuta javna ličnost, ali, eto, malo nezgodne naravi. Da bi se sada po istom ključu tretiralo i Zorana Milanovića, koji, evo, isto daje neprimjerene izjave kao što je ova o Domovinskom ratu kao građanskom. To, međutim, samo svjedoči u kakav jad su se srozali hrvatski mediji. U svojoj neukosti, oni nisu u stanju pojmiti da Domovinski rat ne mora biti baš ono što o njemu govore saborske deklaracije, nego da je jednim dijelom zbilja bio građanski.
U svojoj, pak, političkoj nedoraslosti ne mogu shvatiti da u polemičkom ratu Milanovića s Mamić-Tomašićkim stavovima jednostavno nemaš izbora, i da možeš biti samo na njegovoj strani. A da sva njihova drvljenja o građanskom ratu u Finskoj, Špičkovini, profesorima engleskog i ostalim budalaštinama samo pokazuju da ništa ne razumiju, niti žele razumjeti. Ovo ne znači da kod Milanovića stoji baš svaka točka i zarez, pa kada je, recimo, Mamića posadio u krilo HDZ-a to naprosto nije bilo činjenično točno, jer se Tomislav Karamarko dovoljno određeno ogradio od njegove izjave. Ali, kada se okvir slike malo proširi vidi se da premijer ni tu nije pogriješio, jer je sadašnje cipelarenje i difamiranje Srba započelo upravo jednom Karamarkovom izjavom.
Bilo je to prošle godine kada je izjavio da je za Hrvatsku 'ponižavajuće' što su u Sanader-Kosoričinoj vladi sjedili i predstavnici SDSS-a. Nema veze što je i on sam sjedio u toj vladi dobre tri godine, u ovoj zemlji političko pamćenje ionako traje samo od jednog do drugog televizijskog dnevnika, pa je bez problema moglo uslijediti što je uslijedilo. Karamarko je na toj retorici dobio izbore za šefa HDZ-a, a sada po oprobanom receptu da se HDZ malo povuče u stranu, ali (Tomašićkin) HSP kao njegov trbuhozborac govori što stvarno misli, isto pokušava i na razini države. Može li to opet uspjeti? U smislu nekog pučističkog prevrata sigurno ne, jer ako to nije prošlo u vrijeme Račan-Mesićeve vlasti, neće ni danas, u bitno drukčijim okolnostima, promijenjenim prvenstveno ulaskom Hrvatske u NATO.
Doduše, ne treba baš gurati ruku u vatru. Primjer Grčke, istina dosta star, govori da su ovakvi prevrati mogući i pod kišobranom NATO-a, a osim toga prilike su se od Račanovih vremena promijenile dijelom ne samo na bolje, nego i na gore, to je ovaj diluvij razorne krize koji je poplavio i Hrvatsku. Napokon, i najvažnije, ako rivaško-generalska pobuna prije desetak godina nije uspjela, ne treba zaboraviti da je HDZ-u uspjelo dobiti prve parlamentarne izbore nakon toga, i to je ono što je sada pitanje broj jedan. Hoće li se to sada ponoviti i na lokalnim (europarlamentarnim) izborima? Teško. Mlinski kamen krize melje i SDP i HDZ, i premda će Karamarkova stranka najvjerojatnije nešto rasti, najveći rast po svemu će sudeći ostvariti razne nezavisne i trećeputaške liste.
Dakle, nekakav pobjednički pohod HDZ-a ne treba očekivati, ali je HDZ već postigao uspjeh u nečemu u čemu je i dosad uvijek bio žalosno uspješan. To je ovo novo-staro podgrijavanje animoziteta prema Srbima, ovo prebijanje mladih bogoslova u Kistanjama, ovo brljavljenje politički nepismenih medija. To je, ukratko, ovaj povratak u kameno doba hrvatskog nacionalizma. Što ćeš više!
