Premda su zbog obilja kapitala na svjetskim tržištima uvjeti zaduživanja trenutno povoljniji nego prethodnih godina, cijena zaduživanja od 5,625% godišnje ni u kom slučaju nije zanemariva. Još 2.100 kuna po glavi, i to bez prinosa koji će se vlasnicima obveznica isplaćivati u desetogodišnjem razdoblju.

Zabrinjava, naravno, što se tih 1,5 milijardi dolara neće utrošiti u projekte za rast i razvoj države, već za podmirenje dugova - učinjenih u prethodnim godinama - koji dospijevaju na naplatu u narednom razdoblju. Vlasnicima tih obveznica u idućih će se deset godina plaćati 5,625% prinosa godišnje, a vlasnicima nekih ranije izdavanih obveznica i više od toga. I tako barem do 2023. godine. Samo u 2013. na plaćanje dospijeva 15,4 milijarde kuna glavnice i kamata unutarnjeg duga, te 373 milijuna eura vanjskog duga. U narednim godinama situacija će biti još i gora: 2014. godine 12,7 milijardi kuna i 873 milijuna eura; 2015. godine 10,9 milijardi kuna i 1,1 milijardi eura. U godinama 2019-2021. Iznosi otplata vanjskog duga će biti još znatno viši. Da bi se sve to uredno isplaćivalo, država bi trebala ostvarivati što više stope gospodarskog rasta, jer se u protivnom nikad nećemo uspjeti izvući iz začaranog i jalovog kruga novih zaduživanja za otplate starih dugova.

246033,237829,235701,217098

A što s ovim minusima?

Prema podacima objavljenim u zadnjem dostupnom Mjesečnom statističkom prikazu Ministarstva financija, ukupni inozemni i unutarnji dug opće države (središnje i lokalne države te izvanproračunskih korisnika), je 31. listopada 2012. iznosio 176,3 milijarde kuna. Država je svakog svog stanovnika već do tada – bez ovog najnovijeg izdanja obveznica - bila zadužila za više od 41.000 kuna. Ukoliko dugu opće države dodamo jamstva Republike Hrvatske i dug Hrvatske banke za obnovu i razvoj, svaki je državljanin već bio dužan 54.000 kuna.

Umjesto da brine kako će se pojedinci riješiti vlastitih dugova, odnosno koliko bi mjesečnih plaća trebao iznositi dopušteni minus na tekućim računima, Ministarstvo bi financija trebalo brinuti kako će se riješiti minusa na državnim računima. Usporedimo li dug opće države s društvenim bruto proizvodom, on je već 2012. iznosio više od 6 mjesečnih BDP-a, a ako mu pridodamo jamstva Republike Hrvatske i dug Hrvatske banke za obnovu i razvoj, onda je iznosio više od 8 mjesečnih BDP-a!

Financijska nepismenost ili razumna ignorancija?

Budući da pretjerano zaduživanje stanovnika postaje sve većim problemom, sve češće se istražuje koliko su stanovnici uopće svjesni u što se upuštaju, odnosno koliko su financijski pismeni. James Surowiecki u članku 'Veće budale' ističe kako polovica ispitanika u jednom američkom istraživanju nije znala odgovoriti na osnovna pitanja o inflaciji i kamatnim stopama (što je, primjerice, interkalarna kamata), a mnogi nisu znali ni točan iznos kamate na vlastite stambene kredite. Budući da se očekuje da će neupućeni lakše upadati u financijske neprilike, neki stručnjaci ističu potrebu financijskog opismenjavanja, pa je tako Institut za javne financije izdao knjižicu 'Osobna prezaduženost: problemi i rješenja'. Drugi se, pak, pitaju nije li možda financijska nepismenost primjer onoga što ekonomisti nazivaju razumnim ignoriranjem problema, jer bi obraćanje pozornosti na 'financijske detalje', za građane bila veća tlaka od blagodati koje uživaju ignorirajući probleme. Osim toga, što manje znaju, ljudi su samouvjereniji. U istraživanju financijske pismenosti u Njemačkoj, čak 80% ispitanika pristupilo je samouvjereno, tvrdeći da su upućeni, no ipak je jedva 40% njih odgovorilo točno tek na polovicu pitanja. Ljudi koji malo znaju obično nisu ni svjesni svoga neznanja, pa ni ne traže savjete i informacije. Za razliku od njih, dobro informirani će vjerojatnije potražiti savjet. Financijsko bi opismenjavanje već imalo smisla ako bi se ljudima ukazalo koliko zapravo malo znaju.

Surowiecki tvrdi da razlika između 'znati bar malo' o financijama i 'ne znati ništa', kod pojedinaca tokom čitava života može rezultirati i stotinama tisuća dolara. Budući da je hrvatska država zadužena već stotine milijardi kuna, je li i tu možda riječ o razlici između 'znati bar malo' i 'ne znati ništa'? Treba li i kako poraditi i na financijskom opismenjavanju država da ne bi upadale u financijske neprilike? Jesu li i države, odnosno njihove vlade, samouvjerenije kad znaju manje?

Hrvatsko tržište javnog duga

Institut za javne financije organizirao je 2011. konferenciju o hrvatskom javnom dugu koja je pokazala da u ovoj zemlji postoji kritična masa i teoretičara i praktičara kadrih analizirati održivost javnoga duga, mogućnosti i ograničenja razvoja tržišta i poboljšanja upravljanja i transparentnosti duga. Jasno se ukazalo da je upravljanje javnim dugom problematično, da su tehnike upravljanja nerazvijene i da to utječe i na nerazvijenost tržišta javnoga duga. Hrvatski javni dug raste kao posljedica neracionalnog ponašanja i u prošlosti i u sadašnjosti, ali i vlastite nesposobnosti mjerodavnih institucija da uspostave međusobnu suradnju. Riječ je o ozbiljnom ograničenju u razvoju transparentnosti tržišta i suvremenih tehnika upravljanja i financiranja javnog duga. Hrvatsko tržište javnoga duga zbog toga je diskrecijsko, podložno utjecajima politika i političkih lobija koji značajno utječu na rast zaduživanja i troškova otplate javnoga duga. Nažalost, unatoč nastojanjima i stalnim pozivima organizatora, na toj konferenciji nije bilo predstavnika Ministarstva financija.

Zaključci s konferencije vrijede još i danas, a situacija se nije popravila, nego se - pogoršala. Budući da je na webu Ministarstva financija najaktualnije Godišnje izvješće o upravljanju javnim dugom iz 2006. godine, posjetitelja bi se bar moglo uputiti na Godišnje izvješće Ministarstva financija za 2011. u kojem se može pronaći i dio o javnom dugu. Premda web stranica Ministarstva financija upornim tragačima nudi obilje zanimljivih informacija, valjalo bi je bitno bolje sistematizirati kako bi se i nešto manje upornijima olakšalo bar osnovno snalaženje.

Ni Bog, ni EU

Silne milijarde kuna nagomilanih dugova trebati će vraćati, a visoke stope gospodarskog rasta kojima bi se te otplate olakšale, u doglednoj se budućnosti ne očekuju. Usprkos i drukčijim idejama, preostaje nam jedino drastično smanjiti potrošnju, ali ne samo države, već i izvanproračunskih korisnika i javnih poduzeća. Kako god to dosadno zvučalo, jedini način da se to postigne su odlučne i stvarne strukturne reforme. Ne treba se uspoređivati s Ciprom, koji je priča za sebe, ali se treba uspoređivati sa Slovenijom i Mađarskom, koje su nam ne samo susjedne, već i vrlo slične države. I u njima se predugo oklijevalo i odgađalo poduzeti strukturne reforme, pa ih ni ulazak u Europsku uniju nije spasio od problema u kojima se sada nalaze. Bez ozbiljnih vlastitih napora, Europska unija neće spasiti ni nas.