Možda bi bio i nastavio da se nije pojavio policijski auto; policiju je pozvala njegova supruga prije nego je izgubila svijest, pogođena u glavu i vrat. Posljednji hitac Ljubiša je ispalio sebi u glavu kad su policajci izlazili iz auta. U beogradski Urgentni centar prebačen je u komi, a podlegao je u petak ujutro. Supruga se oporavlja; imala je ludu sreću. Svima je pucao ravno u glavu, 'iz prislona', veli ravnatelj policije.

Velika Ivanča (znam to selo, moj stari je tamo imao vikendicu) leži na južnim obroncima planine Kosmaj, 60 je km od Beograda cestom. Mjesto je rasuto oko doline s potokom i kuće su dosta udaljene jedne od drugih. Tu živi nekih tisuću duša, uglavnom seljaka. Ne žive loše, koliko se sjećam. Sada su tri kuće ugašene potpuno, bez preživjelih.

Naravno da su svi bili užasnuti: prvih par dana o Ljubiši su govorili kao o 'duši od čovjeka', dobrom i poštenom susjedu, 'ko bi rekao itd. Onda su se preko volje prisjetili da je znao krvnički tući svoju ženu. Pa da je 1991. ratovao u istočnoj Slavoniji, mobiliziralo ga, ali 'nije se drugačije ponašao' nakon toga.

Onda su i mediji morali propratiti događaj; to se ne propušta. Tabloidi su tabloidizirali, reporteri su prenosili suze, kuknjavu i neizbježne 'tugu i nevjericu'. Danima su analitičari analizirali, psiholozi psihologizirali; svi su smatrali i ukazivali na raznim panelima i okruglim stolovima. Onda su u petak žrtve pokopane, bio je i dan žalosti i nitko nije nimalo pametniji nego što je bio prije masakra. Ne može se, naime, objasniti neobjašnjivo; ne može se niti spriječiti.

Javna debata išla je u dva smjera: motiv ubojice i prevencija takvih zločina. Obje rasprave bile su gubitak vremena, ali nešto se moralo kazati. Idemo redom: sve i da je nesretni Ljubiša preživio, teško da bismo od njega saznali motiv masakra. Imali smo takvih slučajeva i ranije: u blizini Negotina (Istočna Srbija) čovjek je 2009. pobio devetoro iz obične lovačke dvocijevke; eno ga u psihijatrijskoj bolnici i ništa nije rekao. O nekoj crnoj magiji pričao je prije zločina. Onaj Anders Breivik barem je imao neku ideologiju, Ljubiša nije. Nagađajući o pretpostavljenim motivima psiholozi i psihijatri ovih su dana govorili o svemu: potisnutim frustracijama, 'vijetnamskom sindromu', genetici. Jest, čovjek je prije godinu dana ostao bez posla, ali je obitelj imala dobar komad zemlje i sve što joj treba. Jest bio u ratu, ali za PTSP malo je prekasno, kažu doktori: moralo se pokazati mnogo ranije. Jest, imao dva samoubojstva u obitelji, ali ni to ne objašnjava stvar. Kroz policijsku evidenciju ne prolazi, liječnicima se nije žalio. To što je tukao ženu valjda se smatra normalnim ponašanjem, koliko čujem. Jedna je stvar mlatiti svoju ženu, a sasvim druga pobiti pola sela.

Onda je krenula priča o vatrenom oružju, kao i uvijek. Da u Srbiji ima milijun i dvjesto tisuća komada registriranog oružja kod civila, da ilegalnog oružja ima barem još tri milijuna komada (vele optimisti, realisti vele mnogo više), da za oružni list ne trebate liječničku svjedodžbu o psihičkom zdravlju. Ravnatelj Policije, njegovi savjetnici i čelnici MUP-a pustili su nekoliko utješnih zvukova o tome da će predložiti izmjene Zakona o oružju i municiji u tom smjeru: da se jednom u tri godine vlasnici registriranog oružja imaju pregledati kod liječnika i psihologa, pa svjedodžbu dostaviti svojoj policijskoj stanici. To bi bio potez hvalevrijedan u svakom slučaju; u Srbiji je lakše dobiti oružni list nego vozačku dozvolu. Međutim, tu priča završava.

Srbija je – poput većine bivših jugoslavenskih država – zagađena vatrenim oružjem do te mjere da je svaka kontrola nemoguća i to bi bilo jedino po čemu smo nalik na Sjedinjene Države. Moderno vatreno oružje – uzmimo od 1900. godine nadalje – trajat će vječno, uz razumnu uporabu i dobro održavanje (čemu, nasreću, naš svijet nije vičan). Legalni vlasnici mogu se kontrolirati, pa i kod psihologa; ilegalni (ogromna većina) ne mogu. Buduća možebitna ograničenja nabavke oružja i municije neće niti načeti ilegalne zalihe, naprotiv, potaknut će krijumčarenje. Uostalom, Barack Obama suočen je s veoma sličnim problemom i nije mu lako u toj očajničkoj kampanji za bilo kakvu kontrolu oružja. Jedan od načina mogao bi biti stroži nadzor nad proizvođačima municije jer municija je usko grlo koje se dade pritisnuti, ali se onda treba zamjeriti velikim korporacijama, što nije jednostavno.

Tako će se i ova tragedija izgubiti i izblijedjet će u burnoj prošlosti – za sve osim za preživjele, kao i uvijek. Ovaj masakr je besmislen i sumanut, pa je kao takav neobjašnjiv i – što je bitno – nepredvidiv. Od Ivana Korade tako se što možda i dalo očekivati (znamo kakav je bio), od Breivika također, ali tko bi rekao, jer takvih ekstremista ima na tisuće; od onog južnokorejskog policajca koji je pobio 56 ljudi i ustrijelio se – teško, kao i od ovog našeg Ljubiše. Takve se stvari događaju kad 'u glavi nešto kvrcne i zbogom, pameti', kako reče jedan psihijatar. Tu kopanje po prošlosti ne pomaže mnogo: koliko samo veterana svih ovih ratova ima, ali ne ubijaju okolo; to čini tek neznatna manjina. Još više ljudi drži oružje, ali ga ne koristi, osim povremeno u streljani, a i to jako malo njih.

Bojim se da tu pomoći nema: to kad nekome 'kvrcne u glavi', nepredvidivo je i statistički neizbježno, nešto poput udara groma. Osim ako se narod ne opameti, za što su slabi izgledi.