S jadnih niti 250 tisuća dobivenih glasova HDZ, plus Ruža Tomašić, poslali su u Evroparlament šestoro zastupnika, s još jadnijih nekoliko tisuća manje SDP petoro. I tih jedanaest vitezova hrvatske europeizacije (plus jedan laburista) sada nose u Europarlament sasvim konkretnu poruku. To je da Hrvatsku nije puno briga, ako je uopće briga, što se tamo radi pa je eto pripremila za svoje zastupnike samo malo ića i pića u vatrogasnom domu, tek toliko da se ne kaže da joj je sasvim odumro osjećaj za pristojnost.

Naravno, ako su ti izbori tako malo važni prema vani, ne mogu biti bogzna koliko važniji ni kod kuće. Svega nešto više od sedamsto tisuća izašlih birača govori da su na birališta dotabanale uglavnom samo stranačke pješadije HDZ-a i SDP-a, dakle oni koji su iz interesnih ili emotivnih razloga uvijek tu i kada nikoga drugoga nema. Zato se već na prvim sljedećim „pravim“ izborima rezultat može značajno promijeniti, jer se njih ne može dobiti bez birača, a takvih je većina, koji se ne daju navoditi, ili se ne daju striktno navoditi, iz stranačkih središnjica.

Dakle, pričekajmo lokalne izbore, nisu daleko, već za otprilike mjesec dana, tada će biti jasnije što je od ovih euroizbora pljeva slučajnih okolnosti, loše odabranog termina, mrtve, nikakve kampanje. Ipak, jasno je da se na njih ide s jednom novom činjenicom koja je relevantna već zbog toga što ju je malo tko predvidio. To je da je HDZ izašao iz depresije anketa koje su ga strmoglavljivale niže nego ikada u posljednjih desetak godina, i to, da se ne zaboravi, izašao je iz depresije u kojoj se zemlja još uvijek nalazi. A kada se ove dvije stvari stave jednu pored druge, neki zaključci nameću se sami od sebe.

Naprosto, SDP je izgubio izbore zato što već drugu godinu na vlasti zemlju zakopava u ekonomskoj i socijalnoj besperpektivnosti. I zato su krajnje površne, dobrim djelom i navijačke, tvrdnje da se to dogodilo jer se dao navući na HDZ-ove provokacije s ćirilicom, 'dekroatizacijom' Hrvatske i sličnim biserima. Da je tako, zar Lesarovi laburisti, koji se ni štapom nisu dirali u ove teme, ne bi bolje prošli na ovim izborima, a prošli si kako su prošli, u granicama najskromnijih očekivanja, i ništa više. Uostalom, da to nije igralo presudnu ulogu vidi se i po tome što se ni HDZ-u nije isplatilo samo mlataranje ćirilicom, nego se tražilo još nešto, otklon od velikih stranaka, a to nešto bila je Ruža Tomašić.

Iskoristivši to, ona je u neku ruku zapravo pobijedila Karamarka. Mogla je, naime, sebi dozvoliti da, nasuprot njegovim pred izbore iznijetim ublažavanjima da HDZ nije 'ekstremno desna nego pučka stranka', slobodnije zaigra na kartu onoga što se već dulje 'nosi' u Europi. To je rašireni strah bijelih rasista od stranaca, ili kako se odnedavno naški kaže od 'gostiju'. Karamarko, razumije se, ne želi o tome otvoreno govoriti, iako se vidi da ga tišti, ali Tomašićka mu je time uvalila olovni uteg za iduće izbore, jer je jasno da se čak ni u 'ćirilofobijom' solidno inficiranoj Hrvatskoj njih ne može dobiti na toj retorici. Drugo o čemu Karamarko ni uz najljubaznija nagovaranja ne bi progovorio je da su ovi izbori u jednome zajednički poraz HDZ-a i SDP-a.

Riječ je, jasno, o ovom mizernom odazivu na izbore, koje on ne bi slavio, a Milanović relativizirao, kada bi se njih dvojica na minutu sjeli i pretresli činjenice koje jasno vode tome da su obojica bojkotirani od strane birača. Bojkot je bio toliko temeljit da se nedjeljni izlazak na izbore može bez imalo pretjerivanja nazvati imitacijom izbora, što je sasvim logična posljedica činjenice da u Hrvatskoj imamo i imitaciju politike. Ta politika, a tu su ravnopravno uključeni i SDP i HDZ, ne samo da nije u stanju riješiti ovu hrvatsku krizu, nego nije ni blizu tome da pojmi njene uzroke, iako je u Europi već poprilično sazrela svijest o čemu se radi.

Radi se jednostavno o tome da prevelike socijalne razlike isključuju sve veći dio stanovništva iz potrošnje, a da odvajanje financijskog sektora od realne ekonomije isključuje sve veći dio banaka i sličnih institucija iz proizvodnje. Kraj priče. Istinabog, i u Europi je ovo shvaćeno više na načelnoj razini, bez puno praktičkih korekcija, tako da se kriza nastavlja, i što je najgore zbrojila se s ovom našom krizom, kao jad i nevolja, kuga i kolera, i onda je sve to istovareno kao prepuna kanta za smeće pred noge birača na ovim EU-izborima. Posljedica je očekivana. Birači su u te izbore uložili samo petinu snage, što je točno onoliko koliko je i politika uložila u njih, iako je u posljednje vrijeme primjetno da se trudi više nego inače.

Tako se SDP u kampanji za ove izbore pojavio sa začuđujuće oštrom kritikom Bruxellesa da je favoriziranjem krupnog kapitala snažno oštetio europsku ideju solidarnosti među ljudima, a u najnovije vrijeme i među državama. Dakako, otprve je jasan feler ove kritike. Ona bi imala smisla samo kada bi Milanovićeva stranka vodila neku drukčiju politiku, ali naravno ne vodi, a onda se tu utrpao i Ivo Josipović napadajući pred izbore Milanovićevu vladu zbog loših ekonomskih razultata u prvih godinu i pol mandata, iako tu vrijedi isto. Josipovićeva kritika imala bi smisla tek kada bi on zagovarao neku drukčiju ekonomsku politiku od Milanovićeve, ali, žalibože, to dosada nikada nismo čuli.

I, eto, to je ta imitacija politike koju spomenuh. Ona je logično dovela i do imitacije izbora u nedjelju, na kojoj je HDZ pobijedio opet samo kao imitacija pobjednika. Jer, i on zagovara istu ekonomsku i socijalnu politiku kao Milanović i Josipović, što znači da ni sam ne zna što bi s tom pobjedom. Uostalom, birači su, stavljajući debelo na vrh HDZ-ove pobjedničke liste Ružu Tomašić, i sami poručili da ne očekuju da se Karamarkova stranka ponaša pobjednički, tako da su, kada se sve zbroji i oduzme, jedini čisti pobjednici ovih izbora ona, Tomašićka, i još više Tonino Picula. Ipak, najveći pobjednici su ovih osamdesetak posto apstinenata, zapravo bojkotera izbora, za čiji su neizlazak razlozi gori i od najdramatičnijih komentara EU- izbora koji su se ovih dana čuli.

Riječ je o odumiranju politike kao ozbiljne djelatnosti koja rješava ozbiljne probleme ljudi, i o njenom pretvaranju u djetinjastu brbljaonicu koja vrijeđa razum (lijevi i desni blok izašli su na ove izbore sa sloganima 'Hrabro u Europu' i 'Snaga europske Hrvatske'!?). O, kamo sreće da je ovo stvar samo loše jezične kulture. Ali ne, to je verbalna magluština kojom se svjesno obavija odustajanje od brige za ljudske potrebe (kao u socijalnoj politici, koju sve više zamjenjuje karitativna djelatnost, ili u zdravstvu, koje sve više ovisi o javnim milodarima), što na kraju krajeva znači i odustajanje od ljudi.

Treba li onda čuditi što oni, ti ljudi, ovako masovno odustaju od politike i od političara?!