Dobro, još tjednima prije prosvjeda sindikalni čelnici su izdiktirali u novinarske mikrofone da neće ovakav smjer ekonomske politike, neće daljnje urušavanje socijalne države, zatvaranje radnih mjesta itd. Ali to se na zagrebačkim ulicama rasplinulo u mlako ponavljanje uvijek istoga, bez prosvjedničkog erosa koji se vidi čak i na najkomornijim prvomajskim demonstracijama drugdje u Europi.

Tome nije pomogao ni relativno pristojan broj od dvadeset i pet tisuća prosvjednika, ali kojih je bilo ipak dvostruko manje od broja porcija graha koje je u Maksimiru skuhao i dijelio Milan Bandić. Time je odaslana simbolička poruka da su građani prevedeni preko ruba neimaštine, pa sada već i pothranjenosti, ne samo zahvaljujući ovakvim vlastima, nego i ovakvim sindikatima. Oni su zapravo samo kruhoboračke organizacije, nalik na malo bolje organizirane Zagrebačke bokce, jer im ruke više služe tome da se ispruže na prošnju nego na to da se uzme ono što građanima i radnicima, kako tvrde, pripada. I doista im pripada.

Ali to se sigurno ne može postići beživotnim i izblajhanim parolama koje su iznesene na središnji trg, a glase, malo ih ti je neugodno i citirati: 'Zajedno smo jači', 'Narod vas je izabrao, narod će vas i smijeniti', 'Dosta nam je zaduživanja radi preživljavanja', 'Kuda nas vodite?'… A ne može se, bogami, postići ni prosvjednim zastavama, kojima je bez obzira na veliki broj autentičnost ugasilo to da su uglavnom dovučene iz sindikalnih skladišta gdje se drži, hm, buntovnički rekvizitorij. Naravno da tu onda nije moglo ništa promijeniti ni nekoliko zapaljivih govora sindikalnih čelnika, od kojih se izdvaja junačenje da je ovo danas bio sindikalni Bljesak, a ustreba li, uslijedit će i sindikalna Oluja. To je malo previše. Jer nikakvom vikom se ne može sakriti da su ovi sindikati i danas pokazali da su dorasli samo tome da se bore za veću 'hranarinu' radnika, a ne i za ono što nije ni spomenuto, radničko dioničarstvo i radnička participacija, što jedino može trajno unaprijediti njihov položaj.

Ako smo na početku rekli - kakva Vlada, takvi prosvjednici, onda, naravno, vrijedi i obratno. Vlada je ove prosvjede dočekala zbunjeno, pomalo i uplašeno, ali možda najviše uvrijeđeno jer, hej, zar se ne vidi kakav sjajan posao oni rade. Može se razumjeti što Milanović i njegovi ministri ljutito odbacuju sve raširenije mišljenje da su nesposobni, ali neka barem, u znak dobre volje, priznaju da su sada ispali smiješni. Potpredsjednik Branko Grčić prošlog je tjedna napisao za Jutarnji list pogolem, jednostranični tekst u kojem profesorski detaljno, točku po točku, odbacuje optužbe sindikalnih središnjica uoči današnjeg prvomajskog prosvjeda. Tekst bi sam po sebi zasluživao oštru vivisekciju, jer je rastegnut i beživotan, a i ne odgovara na ključne prigovore (prekid socijalnog dijaloga), no zato živo polemizira s nekima koji uopće nisu dani (velika budžetska rastrošnost).

Ali za tim nema potrebe jer je Grčićev učeni ekspoze ridikulozan što je uopće objavljen. Pojavio se, naime, nakon što su sindikati već debelo najavili da idu u prosvjed, čak objavili i hodogram idućih akcija do ljeta i dalje. Time su poručili onima u Banskim dvorima da do daljnjega nemaju što s njima debatirati, pa ni oni nemaju što sa sindikatima jer to i jest smisao prosvjeda koji bi, najavljeno je, mogao prerasti i u generalni štrajk. Dakle, fajrunt dok se ne vidi je li privremeni prekid dijaloga pomogao ili se trebaju primijeniti još manje miroljubive metode.

Milanovićevoj vladi ovo ne bi trebalo objašnjavati, još manje 'crtati', da nije sjedila na ušima, nego da je oslušnula što se posljednjih mjeseci, sada već i godina, događa u Europskoj uniji. Sve ovo ondje je već viđeno, pa umjesto što se vodeći ljudi Vlade čude kao pura glisti što se to, dođavola, događa, bolje bi bilo da između sebe, a ne sa sindikatima, razmotre i rasprave što je zapravo na stvari. Iz dosadašnjih prosvjeda u Europi, posebno na njenom južnom obodu, ali i šire, stvorio se već solidan fond relevantnih činjenica, pa ako su im one promakle, evo im ovdje malog besplatnog podsjetnika.

U posljednje dvije i pol godine u čak polovici zemalja EU-a vlade nisu dočekale kraj mandata, nego su morale prije otići, što je samo po sebi ozbiljno upozorenje, a ima nešto još ozbiljnije. U prvo vrijeme te su vlade podnosile ostavke mahom na poticaj političkih centara moći, prvenstveno famozne 'trojke', ali onda je smjene počela inicirati i diktirati ulica, za što je posljednji primjer tu u susjedstvu. To je odlazak Janeza Janše, jednog od najgorljivijih zagovornika neoliberalne paradigme, koji je demonstrante čak optuživao da su ispuzali iz grobnice komunizma, što je bio jasan signal da ta paradigma gubi kontakt sa stvarnošću.

Jasno, u Bruxellesu nisu mogli dopustiti da cijela rukovodeća struktura EU-a bude osumnjičena za takav autizam i odande su počeli stizati sasvim drukčiji glasovi nego dosad. Jose Manuel Barroso i Olli Rehn sada odjednom tvrde da mjere štednje nisu dovoljne za izlazak iz krize, dakle, slažu se s onim što tvrde i prosvjednici, uključujući one u Sloveniji (sada i Hrvatskoj). I Milanoviću i njegovim ministrima bilo bi pametnije da mijenjaju rječnik nego da, poput Janše, ginu na 'predziđu' neoliberalne ideje, o kojoj ih ionako nitko ništa ne pita. Ako ništa drugo, to bi bilo barem taktički pametno, uostalom ni novi rječnik u Bruxellesu ne ide dalje od toga.

Kada ondje odnedavno dovode u pitanje mjere štednje to je sve samo ne isto kao kada to čine demonstranti. Ovi ne napadaju štednju kao takvu, nego tvrde da mjere štednje još više osiromašuju siromašne, a još više bogate imućne, što u Bruxellesu još nitko nije rekao niti ima izgleda da u dogledno vrijeme kaže. Nema tu, prema tome, nikakvog slaganja, nego europska administracija kupuje vrijeme i uzda se u slabe točke prosvjednika, a njih ima. Koliko god masovne i dugotrajne bile, dosadašnje demonstracije nisu iznjedrile nijedan ozbiljan protukapitalistički pokret, osim Ciprasove stranke Siriza u Grčkoj i, donekle, Molenchonove koalicije Lijevi front u Francuskoj.

Dobro, možda se može reći da ni to za početak nije malo, pogotovo jer stranke konvencionalne ljevice gube uzduž i poprijeko Europe (sada i na Islandu), pa se ove prve nameću kao logična zamjena za druge. Ali u Bruxellesu još nemaju razloga tresti se od straha i zasad je sigurno da sadašnji model kapitalizma više ugrožava samoga sebe nego što ga ugrožavaju njegovi protivnici. I tu bi Milanovićeva vlada imala što naučiti, pogotovo jer ti protivnici u Hrvatskoj uopće još nisu dokazali da su zbilja protivnici. A kako sada stvari stoje, i neće. Istinabog, hrvatski sindikati sada su se đilitnuli više nego ikada jer, za razliku od slovenskih, dosad nisu mogli ni sanjati o generalnom štrajku. Sada, vidimo, mogu.

I dobro je da mogu jer je Milanovićeva vlada, iako ne koliko Janšina, ali ni bitno manje, zalegla na grudobran jednog poljuljanog sustava čak i više od njegovih europskih kreatora i naredbodavaca. Pa kada je navalila biti 'papskija od pape', zaslužila je i 'heretike' koji su danas održali prvo masovno okupljanje. Ali to je jedna strana priče. Druga je da ti sindikalni heretici možda znaju što s Vladom, ali ne znaju što sa sobom. Dosad im nitko nije htio prići, a sada odjednom žele da im priđe tko god hoće bez obzira na moguće zloupotrebe – to je gotovo doslovan citat – što znači da im može prići i onaj protiv kojeg bi zapravo također trebali demonstrirati.

Tako se današnjem prosvjedu pridružila i Crkva, koja se tu ni kriomice nije smjela naći jer čak ne dozvoljava ni sindikalno organiziranje laika u svojoj službi. Da ne govorimo da je svetom vodicom poškropila upravo ovaj model kapitalizma i diskriminatorne štednje protiv koje se, kao, danas i protestira. Pridružio se, štoviše, i HDZ koji je zakoniti otac tog modela, a onda ga je sistematičnom pljačkom pretvorio i u ogledno ruglo koje, s još nekoliko zemalja, nema premca u Europi. Napokon, tu su se našli i branitelji, koji nemaju što tražiti u ovoj priči, ali imaju u jednoj drugoj, jer značajan dio njih neutemeljeno uzima onaj isti novac koji nedostaje u džepovima građana i članova sindikata, zbog čega je ovaj prosvjed, koliko se dalo razumjeti, i održan.

Ukratko, jad od sindikata koji dosad nije uspijevao zaštiti ni one koje je trebalo štititi, sada bi odjednom htio braniti i one koje ne treba braniti. I zato mu treba poželjeti, a tako će vjerojatno i biti, da iz svoje vrbove puščice pogodi – u ništa.