Ministar Hajdaš Dončić sada vrlo ozbiljnog lica reda vrlo ozbiljne ekonomske ocjene i procjene oko sudbine Croatia Airlines. Poziva na razum, traži 'odricanje od dijela prihoda određenog osoblja', jer inače, slijede 'veliki penali' ili 'bankrot kompanije'. Suhi poslovni termini, esencija biznis terminologije, kao da je kompanija Croatia Airlines iznenada nekako teleportirana u okruženje čistih, uzbudljivih i opasnih tržišnih mehanizama.

Gdje je nestao onaj cinizam, ono zazivanje Dr. Housea, ono bičevanje izjavama kabinskog osoblja koje je ministar nudio medijima još nedavno?

Sada je to opet unutarkompanijska stvar, što oni u ministarstvu, u Vladi, uopće imaju s time. Ta on je ministar, kroji visoku politiku, sanja prometne pravce i prikopčava ih valjda na vizije Plana 21. 'Nisam vam ja Kalmeta!' – obrecne se sada na dosadne novinare, koji gnjave i gnjave i vraćaju na tu neugodnu konkretnu nevolju usred njegova resora.

I sam premijer Milanović odlučio je Croatia Airlines posaditi usred tržišta, tog bešćutnog poslovnog mehanizma: poručio je kabinskom osoblju da ne zarađuju plaće koje žele.

'Ovo što se sada prima, nije zarađeno. Nije zarađeno!', podebljao je premijer.

I ministar i premijer kao da su potajice eksperimentalno otvorili komadić tržišne ekonomije usred Hrvatske, i smjestili pokazno, privremeno, Croatia Airlines usred tog procesa. Doduše, ne cijelu kompaniju, nego taj segment, 'kabinsko osoblje'.

Oni kao da pohvataju konture ideje, pa je malo koriste, pa je malo zaborave…

Croatia Airlines je valjda od trenutka svog osnutka bila vezana za politiku, ona zapravo jest politički projekt: u onoj prvoj fazi Tuđmanovog kreiranja nove države, Croatia Airlines je bila nadomjestak za izgubljeni JAT. Osobito u prvoj fazi doživljavana je doslovno kao promotor državnosti, bdjelo se nad vizualnim identitetom, možda su se i skice hrvatskih crvenih kockica za repove aviona nosile dr. Tuđmanu na uvid. On je volio to simbolično promoviranje hrvatstva po 'cijelom svijetu', bilo je pitanje prestiža u koju će se zračnu luku moći sletjeti, pa makar bili u pitanju izlazi bogu iza nogu, na vrlo sporednim terminalima. Ne treba čuditi što je i najdugovječniji direktor Croatia Airlinesa, Ivan Mišetić, na tu funkciju stigao pravo iz Ureda predsjednika.

Nije Croatia Airlines bila samo idejno prikopčana na politiku, bila je i doslovno ovisna o financiranju iz državne blagajne ali i 'pružala usluge' u suprotnom smjeru. Legendarno najmnogoljudniji Nadzorni odbor CA u pravilu su punili predstavnici vladajuće politike: em je bila dobra naknada za 'nadziranje' em su bile uključene avionske karte.

Croatia Airlines je uvijek bila gubitaš. Bilježili su se enormni gubici. Od 'tržišnog' preuzete su eventualno menadžerske titule, i menadžerski ugovori, kao da su oni izmješteni iz neke ultrauspješne kompanije koja dere konkurenciju: zamislite direktorsku plaću od 66.350 kuna, uplata premije životnog osiguranja od 5.000 eura svake godine, uvećanje plaće za 0,5 posto za svaku godinu radnog staža, službeni automobil sa svim troškovima, poslovna kartica, plaćena putovanja…itd.

Nitko nije spominjao tržište niti u trenutku kada su bivši direktori na ime razlika u ugovorima sudski krenuli utjerivati svaki po 3,1 milijun kuna od CA. Bili su to ugovori, važeći, tko će sada prekapati po poslovanju, bilo pa prošlo.

Legendarni bivši direktor Croatia Airlinesa već od 2010. razvija novu menadžersku karijeru, u Atlantic grupi, kod Emila Tedeschija, prijatelja novog premijera.

Nedokučivi su mehanizmi tog ćudljivog hrvatskog tržišta.

Ili to surovo tržište samo projektivno bljesne na trenutak nad pitanjem stjuardesa ili strojovođa, a onda se opet po pitanju viših struktura, nekako – ugasi?

Sjećate li se primjerice fantastične otpremnine za Hrvoja Vojkovića? Također heroja hrvatske menadžerske smjene.

Taman su se počele pojavljivati prve pukotine na optimizmu Vlade predvođene Zoranom Milanovićem kad se pojavila informacija da će Croatia osiguranje, dakle, državna tvrtka, morati isplatiti višemilijunski iznos bivšem direktoru Hrvoju Vojkoviću. Ministri su samo slijegali ramenima na pitanja 'što i kako', a obrana je bila da su to, eto, naslijeđeni ugovori. Moramo biti legalisti, ponavljalo se. Kako to mislite da bismo mogli zatražiti reviziju poslovanja CO pod vodstvom Hrvoja Vojkovića, začuđeno se gledalo u one koji bi plasirali tako prizemna pitanja. Pa to su ozbiljni menadžerski ugovori!

Zamislite, recimo, da je tada premijer hrabro iskoračio pred mikrofone i izgovorio: 'Ovo što se sada prima, nije zarađeno. Nije zarađeno!'

Ma kako će, Hrvatska je mala zemlja, zamislite slučajnosti, upravo je Zoran Milanović kupac stana, a isti taj ponosni vlasnik nedodirljivog menadžersko ugovora - prodavatelj tog stana.

Osim toga, rečenica 'da nije zarađeno' je rečenica za stjuardese i strojovođe. Njihovi ugovori nisu nedodirljivi ugovori. Tu se sada već važe tko je što zaradio, posve tržišno. Okrutno i surovo.

Ministar Hajdaš Dončić objavio je kraj prethodnim raskošnim menadžerskim ugovorima članova uprave Croatia Airlinesa. Odlučio se za model skromnijih menadžerski ugovora, ali nije planirano značajnije smanjenje menadžerskog kadra, osobito ne u odnosu na 'radnike'. Političko kadroviranje ipak nije prekinuto: predsjednik uprave, Krešimir Kučko, stigao je s mjesta voditelja poslovnice u Belgiji – kao osobni prijatelj premijera Zorana Milanovića.

Hajdaš je prvo najavio moguće smanjenje broja članova najmnogoljudnijeg nadzornog odbora, ali iznenada je odustao u hodu: opet ih je trinaest, a predsjednik je još jedan prijatelj premijera Zorana Milanovića, Siniša Petrović.

U Nadzornom odboru CA zatekla se i Marija Čačić,supruga tada vrlo moćnog prvog potpredsjednika, kao predstavnica jednog od privatnih osnivača CA. Kada je nekoliko mjeseci kasnije pokrenuto pitanje isplate, odnosno otkupa udijela Mariji Čačić, neovisno o svim gubicima krenulo se u financijsku procjenu. Nitko, ali baš nitko nije niti pomišljao reći: 'Ovo što se sada prima, nije zarađeno. Nije zarađeno!'

Slučaj Croatia Airlines razotkriva sav spektar slabosti ove Vlade: što oni žele zapravo?

Jesu li ozbiljno pregledali zatečeno stanje? Jesu li zatražili odgovornost onih koji su (možda) doveli do teškoća ili donosili štetne odluke? Nisu. To se sve elegantno stavilo pod tepih.

Lako se načelno razbacivati grijesima prethodne političke garniture, a kada doslovno preuzmeš tvrtku i možeš naći sve crno na bijelo, ustukneš. Zašto? Možda zato jer se naprosto prikopčaš na zatečeno stanje. Ne mijenjaš suštinski.

Ne može se ovog. Ne može se onog. Te je prijatelj, te prijatelj prijatelja.

A onda već dolazi nova garnitura, 'njihovi'.

Pa kad nastanu nevolje, što se može učiniti? Može se, eto, zazivati, vrlo pomodno, surova tržišna metla. Ali nikako za sve i svakoga. Onako ciljano, za one koji trenutno idu na živce. Stjuardese, strojovođe…