To da će inicijativa prikupljanja potpisa za raspisivanjem referenduma - kojim bi postojeća definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene dobila i svoju ustavnu zaštitu – u hrvatskoj javnosti ponovno podići prašinu i uzburkati mnoge duhove, to je valjda svakom iole upućenijem promatraču moglo biti jasno čim je za tu inicijativu čuo. Ta, navikli smo već na to da otvaranje bilo kojeg svjetonazorskog pitanja u nas, ali ni drugdje po Europi i svijetu, ne može proći bez puno buke i vike, malo slušanja i još manje međusobnog uvažavanja. No da će protivnici te inicijative morati tako brzo mijenjati taktiku, pa pritom upadati u smušenost i nekonzistentnost, tomu se ipak malo tko nadao.

Kako, uopće, razumjeti situaciju u kojoj najgorljiviji zagovornici svih dosadašnjih (pokušaja) referenduma i tzv. direktne demokracije odjednom okreću kaput i počinju sumnjati u sposobnost građana da i o ovome pitanju donesu kvalificiranu odluku? Još je tužnije bilo gledati kako i najmiroljubiviji osuditelji svih dosadašnjih verbalnih i fizičkih napada na druge društvene skupine sad odjednom postadoše tek nijemi promatrači atmosfere linča ili, u najboljem slučaju, stidljivi i dvosmisleni osuđivači napada na volontere ove akcije. Jedino su medijska udarna pera, manje ili više, ostala dosljedna u svojoj nedosljednoj promociji vlastitoga ili usvojenoga svjetonazora, umjesto profesionalnih standarda svoje struke. Neka mi časni izuzeci oproste na generalizaciji.

Inicijativa i kontrainicijativa

Bilo je, u neku ruku, i zabavno promatrati razvoj tog pokreta otpora protiv inicijative 'U ime obitelji': Najprije se okušalo s taktikom ignoriranja i prešućivanja. Toliki nesrazmjer između stvarnosti, u kojoj deseci tisuća ljudi već prvoga dana u kolonama strpljivo čekaju ispred štandova i stolića razasutih po cijeloj zemlji, i medijske percepcije koja je tom fenomenu posvetila tek pokoju sekundu ili stidljivu crticu u nekom zapećku pokojeg novinskog portala, na ovim prostorima već dugo nije viđen. I tako, po prilici, puna dva dana. Tek kad su predstavnici inicijative 'U ime obitelji' izašli s prvom brojkom, prema kojoj je broj prikupljenih potpisa već prvoga dana premašio 130 tisuća, valjalo je mijenjati taktiku i početi pripremu za, sad već izvjesnu, mogućnost da ta inicijativa u svome naumu i uspije i da potrebnih 10 posto potpisa uistinu i skupi. Je li tkogod sazvao kakav radni sastanak dežurnih medijskih i udarničkih snaga progresivnih ideja, ne znam, no odjednom se taktika borbe protiv te inicijative tako radikalno promijenila da je sve skupa više sličilo na iznenadnu ljetnu oluju, negoli na običnu slučajnost. Najprije su krenule udarne istraživačke novinarske i ljudskopravaške snage s jednostavnim i jasnim zadatkom: identificirati tko iza svega stoji. Otkrića su bila upravo fascinantna: iza inicijative stoje protivnici zdravstvenoga odgoja, Crkva i politička stranka Hrast, a cijela se stvar financira preko žiroračuna jedne novoosnovane udruge. To što su i Crkva i druge vjerske zajednice, kao i Hrast i još neke političke stranke, puno ranije javno obznanjivale da tu inicijativu podupiru, a sporni je žiroračun vrištao s plakata, bannera i drugih promotivnih materijala, sve to skupa, dakako, tim fascinantnim otkrićima istraživačkoga tima nipošto ne oduzima veličinu i čar.

Usporedno s tim finim, intelektualnim dijelom posla valjalo je, dakako, obaviti i onaj 'tvrđi', nezahvalniji dio: trebalo je izaći na teren i malo 'pritisnuti' te sakupljače potpisa kako bi im se pokazalo gdje im je zapravo mjesto. Kao gljive poslije kiše krenule su na Facebooku nicati grupe u kojima su se ti 'udarnici' međusobno darivali fotografijama zgužvanih i poderanih plakata 'U ime obitelji', u kojima su se hvalisali kako su 'tim zadrtim klerofašistima' na štandovima u facu odbrusili što o njima misle i kako na ulicama njihovih gradova nisu dobrodošli. Pa ako se pritom tu i tamo malo i prešla granica, pošarao ili poderao popisni list ili prešlo u neskriven govor mržnje, ako je gdjegod i planula kakva vatrica, pa božemoj, sve je to bilo u napadu opravdanog gnjeva i, konačno, u ime ljubavi i tolerancije koju upravo ti popisivači-volonteri svojim djelovanjem otvoreno preziru. Sve je to nužno, zbog važnog i uzvišenog cilja, ali sve to još uvijek nije dovoljno. Jer kad je broj prikupljenih potpisa premašio polovicu, valjalo je napokon udariti u samo srce toga retrogradnog pokreta: u samo to njihovo diskriminatorsko i protuustavno pitanje: 'Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?' Jer ako padne pitanje, pada i cijela ta opasna inicijativa!

'Bolesnici' protiv 'klerofašista'

Za to je pak trebalo naći potrebne pravne stručnjake i političke kapitalce. Nakon 'neimenovanog izvora iz Vlade', koji je dakako bio siguran da će to pitanje pred Ustavnim sudom pasti, okuražio se i predsjednik saborskoga Odbora za ustav koji se odvažio ustvrditi - dakako samo privatno i 'u svoje ime' jer službeno za to uopće nije nadležan – da je to pitanje protuustavno jer se na referendumu ne može odlučivati o uskraćivanju ljudskih prava. Koja bi to ljudska prava bila uskraćena tim pitanjem, koje je doslovno prepisano iz važećega Obiteljskoga zakona i prepričano iz Deklaracije o ljudskim pravima UN-a, to on dakako nije htio precizirati jer, da se razumijemo, o tome se ionako treba izjasniti Ustavni sud, a ne on. Nisam primijetio da se s ocjenom ustavnosti tako olako poigravao još pokoji ustavnopravni znanac, no ništa zato. Ako to pitanje eventualno i nije u neskladu s Ustavom, isticali su neki drugi pravni i ljudskopravaški stručnjaci, ipak tu postoji mogućnost diskriminacije. Možda i ne toliko pravne diskriminacije, nadovezivali su se treći, a ono svakako političke diskriminacije. Ako možda ipak nije riječ o diskriminaciji, zaključili su četvrti, ta je inicijativa ipak 'besmislena i manipulatorska', a svakako je opasna jer se njome, zamislite, 'stvara puno strasti i tenzija u društvu'.

Pa naravno da se stvaraju tenzije i raspiruju strasti, naravno da će na tim tenzijama poneko pokušati i politički profitirati i naravno da će kroz sve te procese i udruge i vjerske zajednice, kao i njihovi protivnici, promicati i braniti svoje ciljeve i uvjerenja. Otkad je to u demokratskom društvu zabranjeno? No nastavimo li kao društvo putem kojim smo krenuli, te se tenzije neće smanjivati, nego jačati, a strasti bi se mogle toliko razbuktati da razum, kolikogod se na njega neki rado pozivali, uopće neće moći doći do riječi. I, napokon, kako iz toga vrzinog kola uopće izaći?

Bilo bi, misle neki, najbolje kad bismo tih parstotisuća ljudi koji nešto traže naprosto mogli gurnuti pod tepih ili barem u neku društvenu i politički nekorektnu 'ilegalu', kako se ne bi dizale tenzije. Ili bi ipak napokon trebalo otvoriti kvalitetnu raspravu o tome što oni zapravo traže i zašto to traže. I zašto se ti ljudi boje da bi uvođenje homoseksualnih brakova i drugih životnih zajednica u isti rang i zakon kojim su regulirane njihove 'staromodne' heteroseksualne bračne i obiteljske zajednice ugrozilo i samu instituciju braka?

Trebalo bi, jasno, pažljivo poslušati i što traže oni drugi, koji žive u homoseksualnim ili nekim drugim oblicima životnih zajednica. I, ako se u toj raspravi pokaže da su strahovi prvih utemeljeni, a želje drugih s tim strahovima neuskladive, hladne glave prosuditi kako drugačije, a opet na najbolji mogući način, zakonski urediti te druge i drugačije životne zajednice, kako bi i njihovi članovi mogli ostvariti svoja prava i legitimne interese. Je li hrvatsko društvo dovoljno zrelo za jedan takav put, a hrvatska država dovoljno odgovorna da tim putem krene? Ako je suditi po onima koji se u internetskim raspravama ovih dana međusobno časte epitetima 'nastranih bolesnika' i 'zatucanih klerofašista', onda svakako ne. No je li se preoptimistično nadati da takvi u ovoj zemlji ipak ne vode glavnu riječ?