Haški je sud nepravomoćno oslobodio Miloševićeve sigurnosne operativce Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića optužnice za zločine u Hrvatskoj i BiH, a upadljiva distanca spram njihovog povratka sa strane trenutačne srpske vlasti, u kojoj sjede i neki likovi koji su bili na vlasti devedesetih, vrlo je logična kad se prisjetimo nekih detalja iz tih vremena
U petak oko 11 sati, na aerodrom Surčin sletio je avion Vlade Srbije sa dva zanimljiva putnika: Jovicom Stanišćem i Frankom 'Frenkijem' Simatovićem, prethodnoga dana oslobođenim prvostupanjskom presudom Tribunala u Den Haagu. Velika skupina reportera i snimatelja okupljena ispred VIP salona ostala je razočarana, iako je bila nagovještena mogućnost da se dva haška optuženika kratko obrate javnosti. Njih dvojicu su neki ljudi još na ulazu u zgradu smjestili u više crnih terenskih vozila i odvezli ih za Beograd kroz sporedna vrata sa piste. To samo potvrđuje veoma vidljivi dojam da država Srbija čini sve da smanji javni imidž ova dva nadasve zanimljiva lika i da u drugi plan gurne ovu prvostupanjsku presudu Tribunala; ipak treba sačekati i pravomoćnu presudu, koja – znajući Tribunal – može biti svakakva.
Dok ne vidimo obrazloženje ove oslobađajuće presude, teško je bilo što zaključiti o ovom slučaju. Ponajmanje je pametno baviti se haškim statistikama tipa 'tko je koliko i za što dobio i koje je nacionalnosti'; to je zaludan posao. Ovdje u Srbiji zna se veoma dobro – očito mnogo bolje nego u Den Haagu – tko su ova dvojica. Uostalom, nepristojna žurba s kojom su prije deset godina (također Vladinim avionom) bili iz Centralnog zatvora u Beogradu ekspedirani u Den Haag govori sama za sebe. Ukratko, Jovica Stanišić, načelnik Državne bezbednosti MUP Srbije od 1991.-1998. i Franko Simatović, njegov zamjenik i glavni operativac na terenu, bili su srbijanskim vlastima toliko vruć krumpir da od njega ni Jadranka Kosor ne bi bila mogla napraviti svoju čuvenu krumpir salatu. Evo zašto.
Jovica Stanišić bio je Miloševićev Joseph Fouche, svemoćni šef tajne policije, čovjek koji zna sve o svakome; ministar financija i trgovine devizama, cigaretama, tekućom gorivima i heroinom; strateg infiltracije i subverzije susjednih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine; obavještajni maher dostojan Johna Le Carrea i uopće ličnost renesansna. Frankie Simatović bio je njegov glavni operativac: od infiltracije i subverzije, preko trgovine, pa do nadzora nad kazinima u Beogradu. Pošto haški Tribunal nisu zanimale trgovačke, kakbirekli, transakcije, je li, nego upravo djelatnosti te dvojice izvan granica Srbije, zadržimo se na tome.
Već 1990. nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u Kninu se, kod Opačića, Raškovića i Martića pojavljuje pod tuđim imenom, a po nalogu SDB MUP Srbije Franko Simatović. Organima Uprave bezbednosti JNA (KOS) trebalo je tri mjeseca da ga identificiraju, ali ni to im nije pomoglo: Milošević je već razvio – preko SDB – sustav infiltracije i naoružavanja Srba spremnih da se pobune; ako nisu bili spremni, bilo je načina, ali to je druga i duža priča. Knin, Liku, Kordun, Baniju dužio je Frenki; Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem pokojni Radovan 'Badža' Stojičić (ubijen stručno, čak elegantno, travnja 1997. u beogradskoj piceriji nadomak zgrade MUP; 'profi kalibar, počinilac neznan, mafija i DB složno žale za njim', rekao bi Balašević; 'ubile ga cigarete', rekao je kasnije visoki dužnosnik DB). Badža je na vezi imao Arkana i njegovu Gardu; Frankie je imao kapetana Dragana Vasiljkovića (eno ga u Australiji gdje čega izručenje Hrvatskoj već petu godinu u buksi) i Crvene beretke. Bila je to paukova mreža u čijem je središtu sjedio Jovica Stanišić.
Ilegalna paravojska
Ima tu sad nekih detalja koji nisu poznati. Kao prvo, Crvene beretke, kasnije Jedinica za specijalne operacije, osnovane su 4. svibnja 1991. na Fruškoj gori kao oružana formacija Službe državne bezbednosti MUP Srbije, svim zakonima i propisima usprkos: SDB nije imala nikakvo pravo na operativne oružane postrojbe. Postrojba od prvobitnih 57 ljudi od početka je protuzakonita. Kasnije, nakon Daytona 1995, Jovica i Frankie združiti će Arkanovu Srpsku dobrovoljačku gardu i JSO u jedinstvenu oružanu formaciju, da bi ju 'legalizirali' 1996. – ne zna se kako.
Preko tih linija SDB-Šešeljevi radikali-MUP Srbije išli su dobrovoljci-gangsteri i naoružanje preko granice u Hrvatsku, ali i u Bosnu i Hercegovinu (uz malu pomoć crnogorske policije i DB). Teško je bilo tada, a i danas je, razlučiti točno da tko je tu kome bio podređen; ali – obrazac, špranca, bio je jasan. Kada je 1991. u ljeto onaj neki Milan Paroški, narodni poslanik, pokušao na svoju ruku formirati vlastitu paravojnu formaciju u južnoj Bačkoj na 'patriotskoj osnovi', smjesta ih je policija razoružala, ispljuskala i poslala doma; znalo se točno tko ima pravo osnivati paravojne postrojbe i po čijem odobrenju...
Što su svi ti likovi radili po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zna se veoma dobro – osim u Den Haagu. Kada je u studenom 2001. za vrijeme oružane pobune Jedinice za specijalne operacije televizija po prvi puta ušla u 'spomen sobu' JSO u Kuli, snimljena je bakrena reljefna karta Jugoslavije; na njoj su bile obilježene lokacije na kojima je JSO bila aktivna – cijela Hrvatska i dobar dio BiH. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović zavapio je u očaju: 'Samo nam je još to trebalo! Da to vidi Carla Del Ponte!'. Vidjela je. Postoje snimke Milorada 'Legije' Ulemeka, ubojice premijera Đinđića, sa bihaćkoga bojišta u uniformi JSO; tada su oni skupa sa Hrvatskom vojskom i Babom Abdićem radili unosnu trgovinu hranom, tekućim gorivom i devizama između RSK, Armije BiH i Hrvatske.
Jovica je Stanišić držao najveći dio krijumčarenja cigaretama za vrijeme sankcija 1992. – 1995. na liniji Italija-Crna Gora-BiH-Hrvatska-Srbija i od profita plaćao svoju Službu, u bliskoj suradnji sa Miloševićem i Mihaljem 'Bracikom' Kertesom, tada – kao – šefom Carine u Beogradu. Stanko 'Cane' Subotić tu je bio tek veletrgovac-podugovarač. Milijuni njemačkih maraka u kuferima išli su ravno Jovici u Beograd po pouzdanim (ne baš uvjek) teklićima.
Nisu samo cigarete i njemačke marke: išao je i heroin, plijenjen na graničnim prelazima iz Bugarske. Nakon uhićenja Stanišićevog nasljednika Radomira Markovića, u veljači 2001., u sefu koji je SDB držala u Komercijalnoj banci u Beogradu pronađeno je preko 600 kilograma čistoga heroina br. 4 (93%), zaplijenjenog 1994. i 1995. Taj je heroin Kertes protuzakonito naravno, umjesto da ga sudski uništi, predao Stanišiću, a naslijedio ga je Marković. Šta će jednoj tajnoj službi toliki heroin? Zaključujte sami, uostalom.
Znajući Tribunal iz Den Haaga, na pravomoćnu ćemo se presudu načekati. Deset godina odsustva za Stanišića i Simatovića – zbog prioriteta Tribunala – bilo je samo odlaganje nekih drugih kaznenih postupaka. Ako se dogodi te njih dvojica budu pravomoćno oslobođeni, trebalo bi očekivati kazneni progon u Srbiji po opisanim sumnjama – ako se itko bude usudio, to jest.
Ali, sada nam valja čekati.
