Španjolska je obnovila stari spor s Velikom Britanijom zbog Gibraltara. Spor najvjerojatnije neće prerasti u nešto opasno, ali je u svakom slučaju suvišan.

Britanija je stekla Gibraltar Ugovorom u Utrechtu 1713. nakon Rata za španjolsko nasljeđe i tamo uspostavila vojnopomorsku bazu od prvorazrednog strateškog značaja. Nadzor nad Stijenom – The Rock – bio je važan faktor britanske pomorske prevlasti, a u Drugom svjetskom ratu pridonio je pobjedi Antifašističke koalicije jer je Osovini onemogućio prevlast u Sredozemlju. Danas je Gibraltar britanski prekomorski samoupravni teritorij i formalno nije dio Ujedinjenog Kraljevstva, ali je član Europske unije, s tim da je izuzet od primjene mnogih europskih propisa.

Španjolska se nikada nije odrekla svojih prava na Gibraltar i u posljednja tri stoljeća pokušavala je na raznolike načine dokinuti ili omesti britansku prisutnost. Najnovija epizoda tog dugog sporenja započela je kada je Gibraltar izgradio umjetni greben na pomorskoj granici sa Španjolskom, na što je Madrid odgovorio pooštrenjem i kompliciranjem režima na kopnenoj granici.

Teško je oteti se zloslutnim asocijacijama jer svaki puta kada je netko tvrdio kako je neko područje 'naše' (hipnotički učinak te posvojne zamjenice posebna je tema), bio to Danzig, Trst, Karlobag, Knin, Zemun, Martin Brod, Kosovo, Široki Brijeg, Golanska visoravan, Kašmir ili Falklandsko otočje, nastala bi veća ili manja ili vrlo velika nevolja.

Zatečeni teritorijalni i državnopravni ustroj treba ostaviti takvim kakav jest. Mijenjati granice, rušiti države i uspostavljati nove države opasno je po život. Već sâm rizik da bi u vrtlogu tih promjena nekom mogla biti izmijenjena sudbina dovoljan je za odustanak od sličnih pothvata.

Nisu važni teritoriji nego ljudi, građani, čije živote, sudbine i prava teritorijalni spor ni pod kojim uvjetima ne smije ugroziti. Nedemokratske režime lako je prepoznati po tome što nacionalno-teritorijalne interese drže nečim za što bi ljudi trebali žrtvovati svoje živote i, uopće, svakodnevicu. Istina, ljudi nerijetko pristaju na tu dosjetku jer iz neshvatljivih razloga neke države smatraju 'svojima', a neke 'tuđima', neznajući da se državi koja se doživljava kao obiteljska okućnica ili 'dom' oduzima smisao i suština, napose sposobnost da obavlja svoju dužnost javne službe.

Razumnom građaninu trebalo bi biti svejedno u kojoj državi živi pod uvjetom da je demokratska, štiti ljudska prava, vodi razumnu ekonomsku politiku i od građana ne očekuje da u nju budu zaljubljeni. Također, trebalo bi mu biti svejedno tko će 'pobijediti' u teritorijalnom sukobu u kojem su obje strane nedemokratske i hoće li ga lagati, pljačkati, istjerati iz stana ili baciti u rijeku 'naš' Kurta ili 'njihov' Murta.

Britansko-španjolski spor – pa ni eventualna promjena statusa Gibraltara – zasigurno neće izazvati ljudske patnje, a možda ni budalaste strasti, budući da su i Britanija i Španjolska demokratske države. No, nije riječ samo o izbjegavanju patnje – što je ionako vrednota koja ne smije postati upitna – nego o potrebi da državnopravne, teritorijalne i političke promjene ne zadiru u komoditet. Život treba čuvati ali ga treba činiti i udobnim. Kada se slučaj Gibraltara promotri iz tog kuta uviđa se jedna – vrlo poučna – nijansa. Gibraltar je porezni raj. Kada su se na referendumu 2002. njegovi građani odlučili za status quo nisu odabrali ništa drugo nego manje troškove. Skupe države treba izbjegavati, ili ih redovito podsjećati da bi trebale biti jeftinije.

Začudo, postoje i preskupe države koje nemilice utjeruju svoja potraživanja a da zauzvrat pružaju prilično nekvalitetne usluge. Na stanovit način lakše je shvatiti one koje od građana očekuju da žrtvuju zdravlje i život. To je samo banalni zločin. Skupo i nemilosrdno naplaćivati sporo pravosuđe, deranžirano zdravstvo, loše školstvo i nepreglednu količinu sinekura i suvišnih ustanova je drskost koja izaziva nevjericu.